|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

[28a]

 

Bonustrack za statističke teologe:

Odgovor teologu Jadranu Bašiću, “Tko je tu potrošački nastrojen?”

(SD Forum, 18. siječnja 2004.)


Sloboda manjinskog pisanja


Zajednica katolika je najprije etičko-vjernička zajednica, ali se ujedno, upravo kao takva, prikazuje kao politički entitet. To je izraelitski a danas islamistički sindrom zatvorenih nacionalnih demokracija. Ako Katolička crkva nikad nije stojala na mjestu „partije“, sad kod političih revnosnika katoličanstva sigurno stoji. To je civilno-društvena blagovijest političke korektnosti kod novih hrvatskih klerika. Takve su sretne ideologije.


 

Priznajem da mi je bilo teško posložiti u glavi tekst kojim je teolog Jadran Bašić iz Splita reagirao na moj prilog „Otajstvo Nove godine“, a da ne padnem u samoobožavanje. Moje pisanje naziva osebujnim, lucidnim i dubokoumnim premda me smatra perfidnim, licemjernim i klinički sumanutim; čas mi daje istinske kvalitete Lucifera čas one lažnog Prometeja. Blaženi katolik! Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti, barem da si i nevjernik za Božić malo duhovno ugodi.

Ali to je samo za moju taštinu. U njegovu praznom tekstu ima samo retoričkih pitanja, nevjerovanja očiglednostima a najviše zgražanja. Kako netko ima drskosti kvariti mir proteklih blagdana i vrijeđati „većinu srdaca naših građana“ (sic!) izrugivanjem Božića kao konzumerističke Nove godine?! Takvome notornom izrugivaču ne treba vjerovati, veli Bašić posežući za mukama s vjerodostojnošću Renata Baretića, kolumnista SD-a. No ja, premda kao i on tonem u horoskopu Mire Lorger, nikoga nisam zvao da mi vjeruje ili ne vjeruje. Ja znam „istinu o istini“, pa je zato moj esej lako štivo za pod dekicu uz jelkicu.

Bogomdana statistika

LEAD Technologies Inc. V1.01O optužbi da vrijeđam hrvatske katolike i crkvene ljude u njihovoj službi neću trošiti riječi, čak ni na neistinu da sam u ljetošnjem tekstu „Sveti pir u Zadru“ (Forum SD, 18. lipnja 2003.) okupljene vjernike nazvao ruljom ili neprilično grdio Alojzija Stepinca usporedbom s Antom Gotovinom. O „rulji“ i „Stepincu“ nema ni riječi ni pomisli. Bašić ima priviđenja zato što misli da zna što ja to zapravo „bih“: to je naime, kako on negramatički piše, „da Crkve ne postoji“, tj. da je nema ili ne bude. No, moj navodni „duboki animozitet“ Bašiću je nužan da bi sam fantazirao smrt crkve iz nemoći da postigne njezino totalno uzvišenje. Smetam mu ja. To je tipična ideološka fantazma o podrivaču zbog nemoći da „imamo“ svoj objekt. Logički, to je regresija u argumentaciji, teološki, to je djelo „kvaritelja“ istine. Evo gdje leži njegov nečastivi.

Ustrajni motrilac mojih „neumornih“ zlih napora smatra me agentom-terminatorom iz „onih vremena“ kad je crkva bila stjerana, kako on veli, u četiri zida, u privatno, u sakristiju, a svako njezino javljanje se smatralo povredom „discipline“. To je prebanalna poluistina. Problem oko hrvatske katoličke crkve nije mučeništvo u prošlosti niti njezin današnji socijalni angažman, problem je u njezinu zlatoljublju državotvorstva i zaboravu Boga. Doduše, ništa novo, ali to je bilo i ostalo politički problem Hrvatske. Bašić smatra prirodnim masivno prisustvo Crkve u društvu i poziva se na kvazi-racionalne argumente u obliku „statističkih pokazatelja“ o masovnosti katolika. Tipično za većinu crkvenih ljudi u medijima i Bašić te bogomdane objektivne statističke pokazatelje ne tretira socijalno nego eklezijastički, odnosno klerikalno: zajednica katolika je najprije etičko-vjernička zajednica, ali je ujedno, upravo kao takva, politički entitet. To je izraelitski a danas islamistički sindrom zatvorenih nacionalnih demokracija. Bašić doslovno govori o „najvećem postotku pristanka građana uz crkvu i izraženog vjerovanja toj instituciji“. Tako, uz crkvu ne pristaje vjernik u građaninu nego upravo građanin; crkva nije tek zajednica vjernika nego organizacija na čelu jednog pokreta. Ako Katolička crkva nikad nije stojala na mjestu „partije“, sad kod Bašića sigurno stoji. To je civilno-društvena blagovijest političke korektnosti kod novih hrvatskih klerika. Takva je blagovijest gospodina Bašića, ali on će je u tom obliku bez sumnje poreći kao suludu kolumnističku umotvorinu za „smjestit na psihijatriju“. No, i sv. Petar je zanijekao Isusa pa je opet sve bilo istinito a on postao rimski biskup. Takve su ideologije.

U političkoj teologiji poput Bašićeve, „statistička činjenica“ o „najvećem postotku“ deklariranih katolika ima vrijednost stopostotnog „katoliciteta“ (općosti) samo zato što očekuje da se statistički manjinci uklone ideološkoj većini. Tako od 80 posto nastaje 100, a od 100 one famozne izborne pobjede od 108 posto, no riječ je samo o zamjeni demokratskih političkih odnosa ideološkim i tehnokratskim. To je sva tajna Bašićeva teksta, ona je miloševićevska.

Tajna sretne ideologije

No, za građanina Bašića „intelektualno poštenje“ znači prihvaćanje statističkih pokazatelja o društvenoj raširenosti ideologija. Zanimljiva racionalizacija, nema šta! Umjesto mača, križa i ognja, crkvena ideologija sad postaje objektivna istina statističko-demografskim oruđem, a za potpun „demokratski“ uspjeh takve teorije u Hrvatskoj treba još samo raspolagati pedagoškim aparatom društva, od vrtića do sveučilišta. Bašić je možda i ne znajući provalio svu tajnu sretne ideologije. No, riječ je samo o neispunjivosti težnje za totalnim ovladavanjem javnom sviješću. Prilika za totalizaciju katoličanstva kao obavezujućeg svjetonazora u suvremenim se društvenim i političkim prilikama Hrvatske naprosto raspala. Osim perfidnih umovala ne podržavaju je ni trezveni crkveni ljudi. Svaka ideološka konstrukcija zbilje, klerikalistička, liberalistička, rasistička ili „utopistička“ ima svoga kvaritelja, ništa novo ni u Hrvata!

Ako Bašić govori kao pripadnik Katoličke crkve, ja pišem u „Slobodnoj“ kao član zajednice civilnog republikanizma. Radi se o demokraciji i samo o demokraciji. Ona nije puka vladavina većine u kojoj ja, da bih preživio, moram tražiti milost zaštite manjina. Moderna demokracija je vladavina većine u smislu civilne društvene organizacije jednakosti prava i obaveza svih članova društva. U tome poretku svaka većinska vjernička zajednica je načelno manjina jednako kao i udruga za promicanje prava homoseksualaca, „jugonostalgičara“, paških pletilja čipki ili čudaka. Nije riječ u potiskivanju vjeroispovijesti u privatnost, nego o tome da je crkva, koliko god zlatna bila, samo zasebna institucija s pravom javnosti, ali ne i sama javnost. Sve drugo na njoj je kulturno dobro. Sve dok to ne shvati teolog Bašić i njemu slični crkveni agitatori, crkva će ostati sjemenište ideološkog i političkog totalitarizma.

Usprkos Bašićevu statističkom optimizmu, 80 posto deklariranih katolika ipak je još uvijek nedovoljno za stvaranje totalne plebiscitarne baze. Ona je samo virtualna zato što između etičko-vjerskog i političkog zjapi rasjed i zato što „neki“, poput mene koji sam daleko od „istinitog i poštenog intelektualnog umovanja“, ne priznaju tu Bašićevu bazu. Upravo u tome se teolog Bašić i ja potpuno slažemo! Riječ je opet o „nepoštenim intelektualcima“.

Moguće je da sam u blasfemičnom eseju bio „prelucidan“ za intelektualni kapacitet teologa Bašića, no moje mu suze ne pomogoše! Za mene otajstvo rođenja Isusa Krista ili svetkovina Božića ima „dublji“ smisao samo zato što je obični život jedino mjesto ponovljivosti iskušenja i izvor „svetosti“, a ne njegov ceremonijalni prikaz. Ako nije tako, onda ni ona magareća štalica u Betlehemu nije bila više nego ceremonijalni artefakt, prva priredba u tradiciji „živih štalica“. Ako je pak tako, onda su hrvatski katolici u inflaciji te folklorne naive sami svoji vrtni patuljci, a „žive štalice“ nov žanr scenske umjetnosti — nijemo kazalište! Ili je duhovnost dosada mimetičkog kiča ili je to nov hrvatski brand za božićno evropsko tržište? „Božić“ je bez sumnje oboje.

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|