[28a] Bonustrack za statističke teologe: Odgovor teologu Jadranu Bašiću,
“Tko je tu potrošački nastrojen?” (SD Forum, 18. siječnja
2004.) Sloboda manjinskog pisanja Zajednica katolika je najprije
etičko-vjernička zajednica, ali se ujedno, upravo kao takva, prikazuje kao
politički entitet. To je izraelitski a danas islamistički sindrom zatvorenih
nacionalnih demokracija. Ako Katolička crkva nikad nije stojala na mjestu
„partije“, sad kod političih revnosnika katoličanstva sigurno stoji. To je
civilno-društvena blagovijest političke korektnosti kod novih hrvatskih klerika.
Takve su sretne ideologije. |
Priznajem da mi je bilo
teško posložiti u glavi tekst kojim je teolog Jadran Bašić iz Splita reagirao
na moj prilog „Otajstvo Nove godine“, a da ne padnem u
samoobožavanje. Moje pisanje naziva osebujnim, lucidnim i dubokoumnim premda
me smatra perfidnim, licemjernim i klinički sumanutim; čas mi daje istinske
kvalitete Lucifera čas one lažnog Prometeja. Blaženi katolik! Da ga nema,
trebalo bi ga izmisliti, barem da si i nevjernik za Božić malo duhovno ugodi. Ali to je samo za moju
taštinu. U njegovu praznom tekstu ima samo retoričkih pitanja, nevjerovanja
očiglednostima a najviše zgražanja. Kako netko ima drskosti kvariti mir
proteklih blagdana i vrijeđati „većinu srdaca naših građana“ (sic!)
izrugivanjem Božića kao konzumerističke Nove godine?! Takvome notornom
izrugivaču ne treba vjerovati, veli Bašić posežući za mukama s
vjerodostojnošću Renata Baretića, kolumnista SD-a. No ja, premda kao i on
tonem u horoskopu Mire Lorger, nikoga nisam zvao da mi vjeruje ili ne
vjeruje. Ja znam „istinu o istini“, pa je zato moj esej lako štivo za pod
dekicu uz jelkicu. Bogomdana
statistika O optužbi da
vrijeđam hrvatske katolike i crkvene ljude u njihovoj službi neću trošiti
riječi, čak ni na neistinu da sam u ljetošnjem tekstu „Sveti pir u Zadru“
(Forum SD, 18. lipnja 2003.) okupljene vjernike nazvao ruljom ili neprilično
grdio Alojzija Stepinca usporedbom s Antom Gotovinom. O „rulji“ i „Stepincu“
nema ni riječi ni pomisli. Bašić ima priviđenja zato što misli da zna što ja
to zapravo „bih“: to je naime, kako on negramatički piše, „da Crkve ne
postoji“, tj. da je nema ili ne bude. No, moj navodni „duboki animozitet“
Bašiću je nužan da bi sam fantazirao smrt crkve iz nemoći da postigne njezino
totalno uzvišenje. Smetam mu ja. To je tipična ideološka fantazma o podrivaču
zbog nemoći da „imamo“ svoj objekt. Logički, to je regresija u argumentaciji,
teološki, to je djelo „kvaritelja“ istine. Evo gdje leži njegov nečastivi. Ustrajni motrilac mojih
„neumornih“ zlih napora smatra me agentom-terminatorom iz „onih vremena“ kad
je crkva bila stjerana, kako on veli, u četiri zida, u privatno, u
sakristiju, a svako njezino javljanje se smatralo povredom „discipline“. To
je prebanalna poluistina. Problem oko hrvatske katoličke crkve nije
mučeništvo u prošlosti niti njezin današnji socijalni angažman, problem je u
njezinu zlatoljublju državotvorstva i zaboravu Boga. Doduše, ništa novo, ali
to je bilo i ostalo politički problem Hrvatske. Bašić smatra prirodnim
masivno prisustvo Crkve u društvu i poziva se na kvazi-racionalne argumente u
obliku „statističkih pokazatelja“ o masovnosti katolika. Tipično za većinu
crkvenih ljudi u medijima i Bašić te bogomdane objektivne statističke
pokazatelje ne tretira socijalno nego eklezijastički, odnosno klerikalno:
zajednica katolika je najprije etičko-vjernička zajednica, ali je ujedno,
upravo kao takva, politički entitet. To je izraelitski a danas islamistički
sindrom zatvorenih nacionalnih demokracija. Bašić doslovno govori o „najvećem
postotku pristanka građana uz crkvu i izraženog vjerovanja toj instituciji“.
Tako, uz crkvu ne pristaje vjernik u građaninu nego upravo građanin; crkva
nije tek zajednica vjernika nego organizacija na čelu jednog pokreta. Ako
Katolička crkva nikad nije stojala na mjestu „partije“, sad kod Bašića
sigurno stoji. To je civilno-društvena blagovijest političke korektnosti kod
novih hrvatskih klerika. Takva je blagovijest gospodina Bašića, ali on će je
u tom obliku bez sumnje poreći kao suludu kolumnističku umotvorinu za
„smjestit na psihijatriju“. No, i sv. Petar je zanijekao Isusa pa je opet sve
bilo istinito a on postao rimski biskup. Takve su ideologije. U političkoj teologiji
poput Bašićeve, „statistička činjenica“ o „najvećem postotku“ deklariranih
katolika ima vrijednost stopostotnog „katoliciteta“ (općosti) samo zato što
očekuje da se statistički manjinci uklone ideološkoj većini. Tako od 80 posto
nastaje 100, a od 100 one famozne izborne pobjede od 108 posto, no riječ je
samo o zamjeni demokratskih političkih odnosa ideološkim i tehnokratskim. To
je sva tajna Bašićeva teksta, ona je miloševićevska. Tajna sretne
ideologije No, za građanina Bašića
„intelektualno poštenje“ znači prihvaćanje statističkih pokazatelja o
društvenoj raširenosti ideologija. Zanimljiva racionalizacija, nema šta!
Umjesto mača, križa i ognja, crkvena ideologija sad postaje objektivna istina
statističko-demografskim oruđem, a za potpun „demokratski“ uspjeh takve
teorije u Hrvatskoj treba još samo raspolagati pedagoškim aparatom društva,
od vrtića do sveučilišta. Bašić je možda i ne znajući provalio svu tajnu
sretne ideologije. No, riječ je samo o neispunjivosti težnje za totalnim
ovladavanjem javnom sviješću. Prilika za totalizaciju katoličanstva kao
obavezujućeg svjetonazora u suvremenim se društvenim i političkim prilikama
Hrvatske naprosto raspala. Osim perfidnih umovala ne podržavaju je ni
trezveni crkveni ljudi. Svaka ideološka konstrukcija zbilje, klerikalistička,
liberalistička, rasistička ili „utopistička“ ima svoga kvaritelja, ništa novo
ni u Hrvata! Ako Bašić govori kao
pripadnik Katoličke crkve, ja pišem u „Slobodnoj“ kao član zajednice civilnog
republikanizma. Radi se o demokraciji i samo o demokraciji. Ona nije puka
vladavina većine u kojoj ja, da bih preživio, moram tražiti milost zaštite
manjina. Moderna demokracija je vladavina većine u smislu civilne društvene
organizacije jednakosti prava i obaveza svih članova društva. U tome poretku
svaka većinska vjernička zajednica je načelno manjina jednako kao i udruga za
promicanje prava homoseksualaca, „jugonostalgičara“, paških pletilja čipki
ili čudaka. Nije riječ u potiskivanju vjeroispovijesti u privatnost, nego o
tome da je crkva, koliko god zlatna bila, samo zasebna institucija s pravom
javnosti, ali ne i sama javnost. Sve drugo na njoj je kulturno dobro. Sve dok
to ne shvati teolog Bašić i njemu slični crkveni agitatori, crkva će ostati
sjemenište ideološkog i političkog totalitarizma. Usprkos Bašićevu
statističkom optimizmu, 80 posto deklariranih katolika ipak je još uvijek
nedovoljno za stvaranje totalne plebiscitarne baze. Ona je samo virtualna
zato što između etičko-vjerskog i političkog zjapi rasjed i zato što „neki“,
poput mene koji sam daleko od „istinitog i poštenog intelektualnog umovanja“,
ne priznaju tu Bašićevu bazu. Upravo u tome se teolog Bašić i ja potpuno
slažemo! Riječ je opet o „nepoštenim intelektualcima“. Moguće je da sam u
blasfemičnom eseju bio „prelucidan“ za intelektualni kapacitet teologa
Bašića, no moje mu suze ne pomogoše! Za mene otajstvo rođenja Isusa Krista
ili svetkovina Božića ima „dublji“ smisao samo zato što je obični život
jedino mjesto ponovljivosti iskušenja i izvor „svetosti“, a ne njegov
ceremonijalni prikaz. Ako nije tako, onda ni ona magareća štalica u Betlehemu
nije bila više nego ceremonijalni artefakt, prva priredba u tradiciji „živih
štalica“. Ako je pak tako, onda su hrvatski katolici u inflaciji te folklorne
naive sami svoji vrtni patuljci, a „žive štalice“ nov žanr scenske umjetnosti
— nijemo kazalište! Ili je duhovnost dosada mimetičkog kiča ili je to
nov hrvatski brand za božićno evropsko tržište? „Božić“ je bez sumnje oboje. |