|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

28.

O potrošačkoj čednosti Nove godine, raskalašenosti Božića i novom kulturnom pesimizmu hrvatskih kolumnista


OTAJSTVO NOVE GODINE


Suprotno jadikovkama o profaniranju i otuđenju Božića, navodno masovno katolički hrvatski narod je po potrošačkom odnosu prema otajstvu Božića već stupio u Europu, samo što on to ne zna. Europa je mjesto gdje se politička sloboda Božića plaća gubitkom „autentične božićne duhovnosti“. Ona je bila moguća samo kao učinak stvarne ili fantazmatske političke represije s one strane čelične zavjese.


 

Otkad je formalno ograničeno vrijeme prodaje blagdanske pirotehnike, Božić u hrvatskoj metropoli nije bio tiši, a Nova godina bučnija. Zato je odnos profanog i svetog između dvaju praznika ispao posve obrnut, do te mjere da se pred eskalacijom potrošaštva uoči Božića kolumnistička krema hrvatskih medija postavila kao asketska sekta kulturpesimista u pozi „Bože, što je postalo?“ Premda ima dovoljno razloga da se stanje materijalističke otuđenosti u javnom slavljenju „Božića“ tumači kao regresija iz kulture duhovnosti u profanost Nove godine, jadikovke zbog gubitka svetosti Božića kroz konzumerizam nisu ni dotaknule a kamoli narušile simbolički status Nove godine. Ona nije prepoznata kao grešno mjesto „materijalizma“, pa čak ni kao reziduum „socijalističkog mentaliteta u Hrvata“ koji je dežurni krivac svim novim reformatorima.

Štoviše, čini se da je Nova godina postala nešto apsolutno pozitivno. To je ime prve, najmasovnije i najbolje party bez ikakvog ideološkog a kamoli „višnjeg“ interesa, dakako osim same zabave. Za naj-party lokalnog i globalnog kalendara dovoljna je i boca najlošijeg pića, malo želje za socijalnom pripadnošću i puni džepovi petardi. Otkud ta minimalistička čednost Nove godine u općoj eskalaciji potrošaštva u kojoj se upravo novogodišnja putovanja platežno sposobnih i nesposobnih čine kao sezonske turističke špice malograđanštine tranzicijskih društava?

Djevojčica među petardama

Čednost je progovorila iz samog centra državnog novogodišnjeg slavlja, s pozornice prohladne metropole, kad je jedna od dviju zadarskih zvijezda iz famozne sedmorke hrvatskih super-talenata, Natalie Dizdar, poput prvašice na prvoj školskoj predstavi bespomoćno zakenjkala prema napaljenoj publici adolescenata: „Ma, neemojte baacat‘ petaarde!“ Moćno pjevačko grlo stisnulo se od straha pred eskalacijom potrošnje jedinog dobra koje ne predstavlja ništa osim potrošnje u najčistijem obliku, pukog ispucavanja. Osim što petarde uzbuđuju one koji ih bacaju i užasavaju one na koje su bačene, djevojčin strah iskazuje ono gore u njima i od same zaglušujuće eksplozije: one su inkarnacija užasa od iščekivanja užasa.

Ako je preživjela muke posljednje silvestarske noći, Natalie je bez sumnje dostojna kandidatkinja za naslov zadarske mučenice pored sv. Stošije (Anastazije). Pjevati u strahu od eskalacije oduševljenja publike, dakle od istog onog zbog čega pjeva, isto je što i „mučeničko svjedočenje“ pred publikom koja hoće vidjeti kako se umire od straha za svoju stvar. Iskušenja pjevanja u strahu ultimativno je kao i prisilan nastup kršćanske djevice u rimskoj areni. Spektakl svjedočenja proždire aktere na vrhuncu njihova uloga u spektaklu.

Bačene u grubu materijalnost spektakla, mlade pop-„megazvijezde“, koje izgledaju kao stariji adolescenti, činile su se kao polusmrznuta „rumunjska Cigančad“ koja „sviraju“ i pjevaju raštimano oko središnjeg zagrebačkog trga. Sve te Ivane, Natalie, Saše i Kedže u tresku preglasnog playbacka samo su još loše oponašali svoju nevinu medijsku sliku, kao djeca pod prisilom domskih upravitelja. Jedino što je sprečavalo nastanak potpunog dojma iskorištavanja i zloupotrebe djece u neadekvatnim uvjetima rada za mašineriju medijske zabave ujedno je ono što dovršava i uzvisuje to ponižavanje: to je prizor užarenih pogleda adolescentske publike upućenih prema tom istom mjestu konzuma i iskorištavanja. Petarde su samo eksplozije te želje da postanu dio u pedofilskom pogonu zabavnog spektakla.

Zato je opći blagdanski konzum postao konačan tek na sceni autoreferencije posljednjih konzumenata u lancu socijalnih kategorija: dok su penzići došli „na svoje“ sa Zdenkom Vučković na početku programa, s adolescentima je ispunjena svrha rođenja djeteta za mučeništvo konzuma. Otud pitanje o tome što je postalo od Božića kroz eskalaciju materijalističkog potrošaštva možemo postaviti samo kao pitanje — Što je ostalo od Božića? Odgovor je jednoznačan: Nova godina. Ona je prizor prave ili autentične istine Božića — rođenje za samotrošenje.

Represija slobode

Suprotno jadikovkama o profaniranju i otuđenju Božića, navodno masovno katolički hrvatski narod je po potrošačkom odnosu prema otajstvu Božića već stupio u Europu, samo što on to ne zna. Europa je mjesto gdje se politička sloboda Božića plaća gubitkom „autentične božićne duhovnosti“. Ona je bila moguća samo kao učinak stvarne ili fantazmatske političke represije s one strane čelične zavjese. Premda hrvatska katolička crkva danas očigledno kapitalizira svoje mučeništvo više kao naknadnu konstrukciju tako što i danas održava bauk komunizma, jedini stvarni problem konzumerizma njezine navodno svenarodne pastve jest socijalna iracionalnost: „narod“ se na planetarnoj svetkovini ponaša kao na svojoj vlastitoj rođendanskoj party, neadekvatno svome stanju i porijeklu: kupuje si više nego što može platiti, i do sedamdeset posto. U „Europi“ je božićni shopping podbacio za istih sedamdeset posto jer je pastva profanog boga konzuma uglavnom čekala masovna silvestarska sniženja. No, domaći kulturni kritičari ponašaju se jednako neekonomično kao i domaći katolici: u Božiću traže više obiteljskog, osobnog i crkvenog „otajstva“ nego što to današnji politički kontekst može proizvesti. On nije represivan i zato je sloboda masovnog slavljenja Božića postala autentično represivna; „materijalističko otuđenje“ slavlja zakonita je posljedica političke slobode Božića i slobodne politike crkve.

Katolička crkva, koja deklarativno kudi ekscesivni konzumerizam i „materijalizam“ svoje pastve, i sama je do grla angažirana na ekscesivnom uvećanju svoga materijalnog prisustva u javnosti, kroz formalizam i ceremonijalizam institucionalnog kršćanstva i svakojaku duhovnu bižuteriju koja ima jednako malo veze s „istinskim“ sadržajem vjere kao i autić na daljinski, ali troši i proždire sav javni prostor. Dok kultur-kritičari priželjkuju više čiste duhovnosti, osobne i obiteljske samorefleksije, crkva umjesto evanđeoske propovijedi bolje budućnosti zasićuje društvo dogmatizmom državne vjere u sadašnjosti. Pri tome, postotak crkvenog trošenja domaće pastve je onih „osamdeset do devedeset posto katolika“ koje stalno koristi kao plebiscitarnu bazu, plus 10-20 % državnog bonusa na „ostale“.

To je njezin temelj i stijena na kojoj se crkva osjeća kao „svoj na svome“, u svim civilnim i političkim pitanjima, pa i pitanju potrošaštva. Upravo to je autentični dublji smisao mijašanja crkve u zakonodavstvo o radu velikih potrošačkih lanaca. Sistemska moć crkvene institucije može se dovršiti samo tako da ograniči ono što nju samu ograničava — to je autonomija ritualne potrošnje pastve, Božićno ponašanje ljudi kao produžetak logike sakramenta (Isusova) Rođenja i ritualnog trošenja na darove. Ta gramzivost crkve za kontrolom i posljednjeg svjetovnog izdatka nalazi svoj zakonit materijalni izraz u pedofiliji, u konzumiranju potomstva pastve, jednako kao što medijska industrija kroz najnovije spektakle za otkrivanje talenata, poput Super Talents Show, već troši i koristi podmladak estrade prije nego što ga je proizvela. I Natalie je umirala od straha u spektaklu „Feliz natalidad“!

Odgovor karnevala

Otud između crkvene materijalne gramzivosti prema društvu i navodno vulgarnog božićnog potrošaštva pastve ne postoji samo odnos konvergencije  nego kompeticije. Taj odnos čini bit kapitalizma: hegemonizacija svijeta života logikom potrošnje radi nove proizvodnje dovršava se samo kroz ono što je potkopava, a to je karnevalski odgovor samog svijeta života. Konzumerizam nije ni po čemu neautentičan, on je samo druga polovica cjeline koja sadrži istu ritualnu dinamiku kao post i mrs. Konzum je nužna ali ograničena subverzija sustava hegemonije, polovica bez koje bi se sustav pretvorio u neograničeno golo totalitarno ludila, kao što ni sam karneval bez totalitarnog adresata ne bi imao granicu pa ni „višnji“ smisao.

Zato, u kritici općeg potrošaštva i profaniranja duhovnosti sekta civilnih duhovnika-kolumnista napada karnevalsku subverziju umjesto hegemonijalne politike crkve, pozivajući se na kulturnu konstrukciju izvornog smisla Božića, kao i sami crkveni ideolozi. Naši kulturpesimisti u kritici potrošaštva samo nesvjesno ponavljaju istu kritiku neautentičnosti Evrope koju su 90-tih širili profeti njezine autentičnosti poput Finkielkrauta i Handkea. To su oni evropski intelektualci koji istinsku Evropu traže tamo gdje nikad nije postojala, u malograđanskoj idiosinkraziji nasljednika provincijalne elite zemalja „Kakanije“, na geo-kulturnim rubovima „Srednje Europe“. Na rubu Balkana domaći nosioci autentične evropske duhovnosti osjećaju se kao Kolarova breza među bukvama, pa je čak i njihov žal za socijalizmom kao najboljim konzervatorom „autentične duhovnosti“ posve razumljiv. No to je samo njihova nesreća njihove osobne duhovnosti, a njezin autentični izraz je doista samo njihova novinska molitva.

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|