|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Uvod|

Predgovor


AppleMark

 

POLITIKA MEDIJSKE FILOSOFISTIKE

ili prilog 11. tezi dekonstrukcije


O naslovu — O montaži — Intramural, staklarij, kroatorij — O kulturi kao žanru bitka — Medij kao poruka moći medija — PriznanjaPosveta

 

Tekstovi okupljeni u ovoj knjizi novinski su eseji pisani za Slobodnu Dalmaciju, točnije za SD Forum. Prilog za kulturnu tranziciju, te, manjim dijelom, za SD Magazin. To porijeklo i namjena određuje u znatnoj mjeri njihov žanrovski karakter filozofsko-teorijske publicistike, aplicirane na “dnevne” događaje i cijepljene protiv virusa ozbiljnosti, uzvišenosti ili konstruktivnosti koji inače krasi filozofe s osjećajem za “povijesni” ili “nacionalni” trenutak. Tekstovi su nastali u kontinuitetu od ranog ljeta 2003. do jeseni 2004. i odnose se na različite događaje i osobe u javnom — političkom, kulturnom, znanstvenom i medijskom — prostoru Hrvatske u posljednjem razdoblju tzv. trećesiječanjske vlasti te prvom razdoblju ponovne vladavine tzv. reformiranog HDZ-a koji sa svojim partnerima iz redova manjinskih političkih stranaka (nacionalne manjine i umirovljenici) ponovo vlada jednako groteskno kao što je vladala prva koalicijska garnitura od 3. siječnja 2000.[1]

Gledano iz te perspektive, nijedan od ovdje zastupljenih tekstova nije izgubio — na žalost ili na sreću — na aktualnosti. Ma koliko događaji bili jednokratni a tekstovi prigodni, njihov groteskni značaj pokazao se toliko trajnijim od povoda da gotovo svaki tekst poziva na pisanje “epiloga”. Od toga sam ovdje odustao unatoč iskušenju. Re-aktualizacija je dio valorizacije, ona je podjednako ako ne i više u nadležnosti recipijenta nego samog autora.

O naslovu

Prigodnost, ponavljanje i groteska, to su zajednički markeri događaja i pisanja. Stoga ovdje nije riječ o repeticiji tropa poznate Filosofije palanke Radomira Konstantinovića, kulturno-pesimističarskog štiva iz sredine 70-ih, izvedenog velikim dijelom u maniri mutnog krležijanskog schopenauerizma, koje je hrvatska kulturno-kritička elita stidljivo otkrila tek 90-ih. Suprotno tome, kronično pisanje u žanru teorijske lakrdije u dnevnim novinama onoliko je “filosofsko” koliko je filo-sofistička negacija same retorike melankoličnog diskursa “filozofije palanke” koja tone u mistici crnog blata kojeg se želi riješiti. Ako je od političkog osamostaljenja Hrvatske iz Jugoslavije, osobito kroz metapolitičku kulturnu retoriku toga procesa, postalo jasno da “tajnu hrvatstva” ne izriče potisnuti i cenzurirani Miroslav Krleža, sistematski očiščen od ljevičarstva i komunizma, postalo je isto tako očigledno da tu hrvatsku političku bit izriče još samo hrvatski pisac kojeg nikad nije bilo — Branislav Nušić, komediograf obrenovićevske i karađorđevićevske male-velike Srbije koja će postati “tamnicom Hrvata”. Danas taj politički i kulturno-povijesni proces nepostajanja Nušića hrvatskim piscem možemo čitati kao povijest alibija za hrvatsko samo-ne-prepoznavanje u žanru radikalne groteske.

U toj perspektivi, krležijanska “hrvatska laž” znači prisvajanje maske tragizma da bi se uzvisila i prikrila — upravo sahranila — obična banalnost efemernog i kontingentnog u “vlastitom bitku”. Danas tu povijest hrvatskog političkog samorazumijevanja kao komedije kulturalnog tragizma možemo očitati na metamorfozama recepcije pisaca s rubova suvremene hrvatske književnosti, poput Ive Brešana i, osobito, na povijesti zaborava i ponovnog otkrivanja vrijednosti i funkcije književnog djela novinara, kolumnista i pisca Miljenka Smoje. Književnosti kao mediju takvoga političkog procesa posvećeni su ovdje neki esejistički i polemički prilozi kojima ujedno pripada i funkcija autorefleksije.

Novinska filosofistika nije filozofski lament nad neautentičnom zbiljom nego imaginarni apologij napredovanja jednog društva u beskonačnu regresiju žargona autentičnosti. Ona je kraj crne mistike i početak vesele hermeneutike provincijskog krajolika danas preosvijetljenog (pre-eksponiranog) blještavim sjajem “tranzicije” s gigantskih reklamnih billboarda. Mitsko diluvijalno blato i crnilo malograđanskog ne-duha danas su zasljepljujuće svjetlo reklamnog doba. Ako je „Tranzitorij 2007“ deklarirani naslov ove zbirke, koji tek treba objasniti, njezin potajni naslov već sad ne može ostati zagonetkom: on ne može glasiti lorkijanski mistično poput “Hrvatska, uzvišena i nepredstavljiva”, kako sam pisao početkom 90-ih, pa čak niti ironično-nostalgično, poput “Kronike o Našoj Lipoj i Maloj”, kako sam povremeno zamišljao kao sezonski pisac od ljeta 2003. do ljeta 2004. gledajući reprizu Smojine serije “Naše Malo misto” na slovenskoj državnoj televiziji, nego još puno uzvišenije — “Croatia Always Ultra”.

Smisao takvog ne-naslova ove zbirke čitalac će naći u dva teksta o pop-zvijezdi Severini čiji estradni uspjeh počiva na tome da najotvorenije, bez uvijanja, utjelovljuje koketeriju gole istine o medijsko-estradnoj konstruiranosti nacionalnog identiteta. Dakako, istina te realne iluzije identiteta ne leži u još famoznijem Severininom video uratku, porno-filmu koji je digao na noge cijeli Balkan. Ona leži daleko izvan Severine, upravo u tome da se nacionalni mit o Hrvatskoj, toj napaćenoj i nepriznatoj svetici evropske povijesti, uvijek utapa u svome suprotnom pandanu, u mitu o pokvarenoj kurvi koji u hrvatskoj malograđanskoj idiosinkraziji uvijek iznova zauzima ime Europe

Svi tekstovi ove zbirke obrađuju na različitim događajima iz prvih nultih godina novog tisućljeća taj jedan te isti zaplet oko pretpostavljene nevinosti hrvatske laži, stvorene početkom 90-ih. U tome smislu, ova zbirka tekstova nipošto nije ni prva a još manje izvorna knjiga o laži. Novo u ovim tekstovima možda je samo nastavak priče koji govori kako o lukavstvu kapitulacije herojstva laži nacionalističke kulture 90-ih u današnjem mitu o kreposti laganja iz nužde, zbog vanjskih povijesnih okolnosti, tako i o današnjem samorazumijevanju heroja otpora toj laži i o njihovu svojatanju zasluga za “civilno-društvenu” hrabrost. Ako je taj nastavak dekonstrukcije laži kao istinosnog diskursa nacije u jednoj točki dotaknuo i današnje javno samorazumijevanje Dubravke Ugrešić u književnom pogonu, koje ne dijelim u svim konzekvencijama[2], njezinoj knjizi “Kultura laži” iz 1995. i danas dugujem istu orijentaciju ako ne i izvorište vlastitog publicističkog rada. Ona je isporučila pređu koja, u kombinaciji s “Barikadama” Borisa Budena, daje ono što u ovoj zbirci nazivam “intramuralom”, sa svom ambivalencijom toga izraza.

To je pozicija u kojoj se fenomeni ne mogu pojaviti u svome istinskom zakrivljenom obliku a da se i pozicija promatrača ne pojavi unutar zakrivljenog prostora, kao mjesto aktera-sukrivca u specifičnom zakrivljenju vremenitog i vanvremenog. Autor je svjedok koji tapka osuđen da mora postati “izdajnikom” i tuđeg i vlastitog govora da bi uopće govorio. To je pozicija u kojoj svaki pokušaj (hegelovskog) “zahvaćanje svoga vremena” i sâm nužno pada u vrijeme, odnosno, pokušaj u kojem refleksija nikad ne može biti izvanjska i nezavisna nego samo izraz rada (hegelovske) “autonomne negacije” koja zahvaća i mjesto samog subjekta. Rečeno derridijanski — refleksija je moguća samo kao rad “diferancije”—“razluke”, padanja subjekta u procjep što ga rad refleksije stvara kao vlastito vrijeme subjekta. Subjekt govora nikad ne može izbjeći odgovornost koliko god da ne vlada svojom pozicijom. Ako su filozofi oduvijek zagovarali promjenu svijeta, stalo je do toga da se uvijek iznova ujedno promišljaju uvjeti i smjer promjene. Jedan od učinaka toga rada samo-negacije na rubovima danosti jest taj da dijakronijski poredak historije pretvara u sinkronijski učinak kao “događaj”. O njegovoj naravi povijesnog novuma može govoriti opet samo potonji slijed historije ili rad interpretacije. Interpretacija i promjena nisu isključive alternative nego diskurzivni par opozicija koji dijeli i cijepa subjekt.

O montaži

U mediju pisanja-u-mediju poput novina to pretvaranje kroničnog u sinkronično ima za posljedicu to što tek ova web-zbirka predstavlja jedan takav “intramural” ili semiotičko “zdanje” sazdano od prozirnih i relativno raznorodnih elemenata (eseja, analiza, polemika, autotematizacija, ilustracija, retoričkih i editorskih intervencija, sugestivnog postavljanja linkova), koji tendiraju ka koherenciji mreže i refleksivnom odnosu sa stvarnim premda su i sâmi tek dio stvarnog. Ne samo kao pozitivna činjenica (skup tekstova na internetu) nego kao dio nedovršenosti “stvarnog”: ova zbirka nije knjiga-na-internetu, prethodno pripremljena, prelomljena i postavljena za downloading u komadu i solitarno domaće čitanje off-line; ona je web-knjiga koja zahtijeva interpretativni rad kroz kretanje, selekciju, povezivanje, vraćanje, vođeno isto toliko prepoznavanjem koliko i nepoznavanjem.

Tekstovi su ovdje poredani i numerirani kronološki unatraške, a za potrebe ovog re-izdanja u obliku web-zbirke mjestimice su izmijenjeni (dopisani ili otpisani) radi bolje čitljivosti. Znatnijoj preradi podvrgnuta su četiri teksta ali bez mijenjanja teze ili izmjene osnovnog sadržaja (v. „05. Gay na balkanskoj transverzali“, 12. Goli, čupavi i pisci“, “[35a] Nepismen, neobrazovan i filozof” te “39. Jednom Štefica, uvijek Kalimero”). Prvi prilog ove zbirke, numeriran kao zadnji pod brojem 00. (v. „11 teza o nelagodi u demokratskoj nacionalnoj kulturi“), prvi je jer zapravo nije član ovog niza. Pisan je za Jutarnji list početkom 2001., a njegova funkcija ovdje je uvodna: on ocrtava na jednom konkrektnom povodu horizont velikog političkog razočaranja pod imenom “3. siječnja” i anticipira buduće antinomije “posttuđmanovskog”, demokratskog kulturalnog samorazumijevanja što su odredile i još određuju javnu svijest društva.

Uzimanje gotovog teksta iz ranijeg vremena i drugog medija za uvod u ovu zbriku prvi je akt montiranja knjige. Sljedeći je taj što zbirka pored samih novinskih članaka obuhvaća još i polemičke intervencije kao korisne „nusproizvode“ ili, možda točnije, ekskurse od glavnog toka pisanja u kojima sam glavni tok tek postaje tokom. Oni se odnose na tri područja iz kojih su dolazile javne reakcije na izvorne članke: to je odnos Katoličke crkve prema civilnom društvu, aktualni književni pogon (vanknjiževno značenje FAK-a i sukob oko nove „ženske“ trivijalne književnosti), te, u ograničenoj polemičkoj epizodi, povijesni i politički revizionizam o genocidu nad jugoslavenskim Nijemcima.[3] Ti polemički ekskursi nazvani su ovdje “bonus track” zajedno s neobjavljenim izvornim prilozima. (42. Krvava bajka na Kavkazu i 15. Koliko nacizma?). Polemički dodaci mogu se čitati u nastavku izvornog teksta (povezani su web-likom) ili čak i kao zasebni tekstovi bez nužnog posezanja za vanjskim kontekstom polemike. (Zainteresirani čitalac naći će potrebnu referencu za daljnje istraživanje.)

Ovaj zgužvani i izvrnuti, dijakroni i sinkroni poredak tekstova, kako ga omogućuje internet, izražava fizički i sadržajno koherentnu, možda i jedinstvenu ali nipošto zatvorenu cjelinu. Poredak je ne-završen i nadogradiv, spektralni niz žanrovski i stilski srodnih tekstova od kojih neki teže da nadomjeste drugog. U tom smislu, poredak je donekle i repetitivan. S obzirom na ovisnost o gotovo tjednom slijedu događaja od ljeta 2003. do jeseni 2004., tekstovi su toliko „efemerni“ koliko je samo pisanje „kronično“ u doslovnom i prenesenom smislu: ono se odvijalo kroz određeno vrijeme, koje je isto toliko fizičko koliko je i vrijeme vlasti, i ovisno je o tome vremenu formalno, sadržajno i subjektivno-autorski. Ono što preostaje, jest sam izraz vremena, pokušaj refleksivno-diferencijalnog “zahvaćanja svog vremena” u uvjetima njegove medijsko-estradne reprodukcije i ponovljivosti.

Ti uvjeti su uvjeti samog pisanja. I ova web-zbirka je u odnosu na novinski medij reprodukcija kao što je ujedno i alternativa “ukoričenju”, bilo papirnom bilo e-knjižnom, koje ostaje su-prisutna mogućnost. Isto tako, i sam novinski ili „izvorni“ oblik tekstova bio je učinak ili izraz re-produkcije tekstova, odnosno njihove prilagodbe-kroz-nastajanje prema mediju velikih novina umjesto nekog drugog. U tome smislu, ova web-zbirka je izraz ili stadij medijske proliferacije pisanja ili pre-ispisivanja teksta kao samog procesa pisanja, jedan “avatar knjige”. No, ako je sam medij poruka zato što jedan medij uvijek sadrži drugi medij (web-knjiga, novinski tekst, književni esej, filozofski diskurs itd.), vidjet ćemo da beskonačna proliferacija medija ima svoju unutrašnju granicu. Razumijevanje medija mora se postaviti bitno drugačije: medij je poruka zato što je svaka poruka medij neke druge poruke. Poruka medija u tehnološkom (i “genuinom”) smislu izraza je moć. Ovdje je riječ o moći nad individualnim pisanjem i javnim diskursom kroz njegovo ograničavanje i suzbijanje.

Intramural, staklarij, kroatorij

Spomenuti događaji i osobe stoje danas u kontinuitetu koji je u drugoj polovici mandata koalicijske vlasti i osobito s povratkom HDZ-a na vlast programski i deklarativno proglašen kretanjem Hrvatske prema zamišljenoj evropskoj godini Hrvatske „2007“ pa se službeno i neslužbeno shvaća i naziva ne samo „hrvatskim priključenjem Europi“ nego „povratkom Hrvatske u Europu“. Tako jedan racionalni proces društva i države postaje polje za pokazivanje ustrajnog djelovanja neiskorjenjivog simptoma bolesti identiteta u vječnom odlaženju i vječnom vraćanju: „diskurs Europe“, „diskurs povratka Europi“ — ta navodno neumitna budućnost Hrvatske za koju se kaže da „nema alternative“ — pretvara institucionalne tranzicijske procese hrvatskog društva i države u bezalternativnost prošlosti koja svaku priču o novoj budućnost pretvara u beznadežnu komediju ponavljanja zabuna o samima sebi pred nezainteresiranim pogledom drugog.

To je komedija vječnog hrvatskog osjećanja tragičnosti, čija je prava tragedija sadržana samo u besramnoj laži glumatanja, i to se danas vidi kroz popularno-kulturne oblike ponavljanja onog istog mita koji pripada visokoj hrvatskoj kulturi ili sublimnoj književnosti: Krležin mit o „Povratku Filipa Latinovicza“. Taj mit sad ima prividno obrnut, ali dvostruko obrnut smjer (pobjednički povratak u Europu, ne gubitnički povratak iz Europe) ali njegova putanja i ulog su isti: to je fantazma „Europe-u-nama“, Evrope koja se iz nekih unutrašnjih, „naših“ razloga ne može ostvariti premda je oduvijek već tu. Ako je hrvatski antemurale christianitatis bio taj izvanjski, povijesni „usud“, on danas nije ništa drugo do hrvatski intramurale ili onaj famozni kompleks osujećenosti.

Zato ona nereflektirana (ili posve malo reflektirana) „bezalternativnost Europe“, u svojoj manje službenoj ali rječitijoj i utoliko — rečeno u terminima semiologije i psihoanalize kulture — istinitijoj verziji, odaje karakter koji bi se nešto suvremenijim žargonom možda bolje dao nazvati „bespućima“ hrvatskog realnog. Realno — to u tehničkom žargonu psihoanalize subjekta i kulture nije ništa „zbiljsko“ već ono najnezbiljskije na „stvari“, ono što djeluje a nije dio predstavljive stvarnosti. Ako je Jugoslavija-u-raspadanju kasnih 80-ih bila teoretizirana kao „nesvjesno Evrope“ (Mladen Dolar), danas ta Europa — ili možda još točnije „Europa“ kao označitelj — ima status realnog Hrvatske, status nepoznatog entiteta ili količine neprozirnih sadržaja koji se ne daju prevesti u stvarnost Hrvatske, koji se ne daju „pohrvatiti“ ili „kroatizirati“, koji ne mogu postati dijelom njezine stvarnosti — njezine javne svijesti, zakona, politike, kulture, školstva. Naravno, stvar je u Hrvatskoj, zemlji u kojoj i najočitiji znakovi “brzog napredovanja”, poput nove autoceste sjever-jug, izražavaju bespuće čudnovatog mentaliteta svjesnog nesvjesnog: rupe, odrone, pomanjkanje putokaza.

Događaji i osobe na koje se odnose ovi eseji predstavljaju slučajeve hrvatskog kolektivnog (ili možda samo masovnog) bavljenja uspostavom nacionalnog identiteta kao potragom za izgubljenim „europskim imageom“. Ovih 40ak slika govore o tome da je riječ o pukom trošenju vremena, o autoopsesivnom tapkanju u mjestu, prividnom gibanju kroz koje je ona bizarna, višekratno reciklirana geopolitička i kulturalna hrvatska fantazma o Hrvatskoj kao predziđu „europske uljudbe“ ili kršćanske civilizacije i kulture, konačno pretvorilo u ono što svaki takav mitem o vlastitoj herojskoj izuzetnosti, poput „predziđa“, jedino može biti: unutrašnja i stoga nevidljiva pregrada sazdana od posve neherojske zaostalosti, zatvoreni svijet od debelog stakla, mutni pro-vizorij „treće“ ili post-privatizacijske, post-tuđmanske Hrvatske, čije „post“ nema nikakvo značenje osim protoka vremena kroz ponavljanje istosti. U tome intramuralu i kroz njega iznova se prelamaju sve neprerađene iluzije i nerazriješene opsesije već koruptne i nasmrt bolesne, a nesazrele „mlade hrvatske demokracije“ koja svoj svakodnevni društveni život pokušava ideološki uzvisiti i to smatra kulturnim poslanjem.

Ono što ovdje nazivam „tranzitorijem“ jest upravo visoka pop-kultura u svojoj sekvenci 2003-04., od političke scene preko sporta, kulturne proizvodnje u užem smislu (napose književnog pogona) i klerikalizma sve do samih medija u njihovoj dvojnoj, pragmatičkoj i transcendentalnoj ulozi. S jedne strane, informativnih i zabavnih medija kao posebnog dijela društvenog pogona, i s druge strane, medija kao općeg, nevidljivog uvjeta reprezentacije modernog društva bez kojih se ono ne može pojaviti. Riječ je o pop-kulturnoj spektakularizaciji cjelokupnog kulturnog areala društva koje ne može pronaći zadovoljenje u svome “pronađenom identitetu”, o medijskoj (najstvarnijoj) stvarnosti, reprezentiranoj kroz medije tzv. glavnog toka i sazdanoj od posebno osvijetljenih, “auratiziranih” fantazijskih tvorbi koje u području institucionalne politike i kulture predstavljaju raznoliku ali koherentnu cjelinu slike Hrvatske o „sebi“, kao zajednice koja sad, nakon velikog razočaranja očevima-državotvorcima i njihovim “familijama”, pronalazi svoje neutaženo “samorazumijevanje” u konzumnim dobrima poput pekmeza, kobasica i piva koje danas reklamiraju bivše rock i punk grupe, postale nosiocima pop-mainstreama jednako kao i rapperi. Štoviše, ona te oblike upornog, insistentnog vraćanja i ponavljanja takvoga “samorazumijevanja” ne shvaća kao nemogućnost stjecanja tog istog identiteta i kao svoju epohalnu zabunu nego, upravo obrnuto i uvijek iznova, kao potvrdu ispravnosti svoga starog puta koji ju je iz tuđmanizma preko anti-tuđmanizma odveo u post-tuđmanizam. Sva tajna anti-tuđmanizma je tuđmanizam ili utjeha državotvorstva.

Tako se u „posttuđmanizmu“ klasični ideologem modernog nacionalizma — podudarnost nacije, države, jezika i kulture — dovršen početkom 20. stoljeća s Prvim svjetskim ratom, posve samorazumljivo i bezbrižno reciklira kao reklamni produkt za nov, post-nacionalistički oblik masovnopsihološkog fenomena uživanja, onoga koji stvara plodno tlo za ideološku prihvatljivost djelovanja i najrigidnijeg političkog aparata. Tako sad slika autentične, kulturne biti nacije, koja je od 1990. nadalje militantno i šovinistički upotrebljavana za političku afirmaciju države kroz retro-kulturni rat uz otvoreno odbacivanje modernosti, postaje sve više reklamni, dizajnerski proizvod. Njegova deklarativna svrha je simbolička afirmacija ili „stjecanje imagea“ prema „vani“. Njegova stvarna funkcija i domet je uvijek ponovno obraćanje samome sebi kroz fantazijsku sliku o sebi koja dolazi od nekog drugog-i-boljeg o nas samih. Njegov stvarni oblik je konzumiranje samih sebe preko imaginiranog drugog.

To je simbolička (i doslovna) autofagija koju danas, nakon simboličkog akta u Tuđmanovu pokliču „Imamo Hrvatsku!“, najbolje ilustira reklamni slogan „Kupujmo hrvatsko!“ i njegova racionalizacija. (On je odnedavno službeni slogan i reklamni spot Privredne komore Hrvatske.) Ako je onaj prvi poklič o političkoj emancipaciji Hrvata prikrivao trulež ekonomskog kriminala njegove nove političke elite, današnji slogan iskazuje ideološku istinu te emancipacije kroz debiliziranu političku svijest: Kupujmo hrvatsko da bismo civilnom kulturom kupovanja lokalnog proizvoda zauvijek depolitizirali svako pitanje o društvenom karakteru tranzicije. Hrvatska je time postala fenomen kulturalnog kanibalizma koji ne ždere stranca nego ga sama prežderava svojim tijelom (zemljom, vodom, vinom, urodom), da stvori od njega debeli fetiš u kojemu je prethodno već ostvarena kulturna bit Hrvata. Stranac — to je nešto domaće, kulturni Evropljanin. Stoga nije čudo što se sada, kao prvo sljedeće evropsko pitanje za domaću upotrebu, pojavilo ono o rasprodaji nekretnina. Kulturni stranac se javlja u svome zakonitom obliku kao prevarant: onaj tko samo hoće kupiti našu netaknutu prirodu ne obazirući se na našu kulturu nije ništa drugo nego refleks “naše” volje za prodajom.

Hrvatska je bila i ostala takav zatvoreni tranzitorij, slijepi imaginarij zbunjenog samoidentiteta, uvijek otuđenog u drugom ili u očekivanje pogleda Drugog. To nije ništa drugo do pseudo-idealizirano i zato uvijek osujećeno vlastito Ja. Doduše, radi teorijske korektnosti treba reći: ono normalno na toj bolesti identiteta jest, kako nas uči kulturalna psihoanaliza, upravo nužnost samootuđenja i nemogućnost samoidentiteta. Ipak, ono nenormalno na njemu ostaje ustrajna hrvatska fantazma osujećenosti od drugog premda „se“ konačno „zna“ da smo taj alien „mi“ (ili samo mi). Ovih 40ak slika prizori su u kojima to sretno priznanje ne donosi refleksiju i zaokret nego proliferaciju mita. Hrvatski postnacionalistički diskurs o sebi odvija se kao obrtanje orijentalističkog diskursa zapadnjaka u okcidentalistički diskurs preko zamjenskog “istočnjaka”.

O kulturi kao žanru bitka

„Tranzitorij 2007“ je tako s jedne strane ime za uzastopnu kroniku završne faze gubljenja „trećesiječanjskih iluzija“, i ujedno, ta je kronika niz pokušaja dekonstrukcije tog novog vala istog nacionalističkog razumijevanja društva koje se ponavlja i nameće kao normativni standard „post-nacionalističkog“ samorazumijevanja i društva i pojedinaca. Ono više nije izravno šovinističko kao u „doba Tuđmana“; njegovi igrači i ikone nisu više (ili nisu pretežno) predstavnici „supstancijalnog“ hrvatskog nacionalizma. Junaci novog doba nisu Tuđmani, Gotovci, Aralice, Veselice … već civilno-društveno prosvijetljeni nacional-demokrati u području kulture, politike i medija. Riječ je o semiotičkim analizama društvenih efekata upravljačko-vlasničko-zabavljačke elite, puštene kroz prizmu medija ili javne reprezentacije. Hrvatska elita je (ponovo!) otkrila da je kultura (sad s dodatkom Znanosti, pisane velikim slovom) temeljno nacionalno i jedino stvarno političko pitanje hrvatskog društva, čak i turističke ponude.

Ako u trećoj („posttuđmanovskoj“) ali sad „istinski“ demokratskoj Hrvatskoj više nije riječ o etničko-nacionalnom identitetu kulture, onda kultura kao identitet, kulturalni identitet, politička ideologija kulturalnog identiteta i pitanje nacionalno-državne reprezentativnosti nije ništa manje opsesija posttuđmanovske državne kulturne politike. To sad najbolje demonstriraju „hrvatski znanstvenici“ u ulozi novih svećenika vječne žiške hrvatskog duha čiji diskurs pod geslom „Hrvatska — društvo znanja“ u svome medijsko-reprezentacijskom obliku predstavlja neslućene vrhunce žargona ideologije. To se jednako dobro vidi u hrvatskom „turizmološkom“ diskursu koji spaja geološko tlo, folklorni duh i mesne proizvode u ideologeme-recepte o sreći za postindustrijsko doba. Ako pod koalicijskom vlašću 2000-03. više nije bilo toliko (ili ne samo) riječi o nacionalnom identitetu kao pod vlašću „bivšeg“ HDZ-a, nego je kulturna politika normalizirana kao praksa višeobraznosti kulturne proizvodnje, danas je pod vlašću demokratiziranog HDZ-a ponovo i ekscesivno riječ o kulturi politike, tehnologije i znanosti kao nacionalnom identitu, dakako — sub specie tržišne upotrebljivosti. Taj „izvanjski“ moment je unutrašnji ideološki formant samorazumijevanja pozitivističke teorije znanosti, ali on je ujedno jedini racionalni moment koji javni diskurs hrvatske znanstvene zajednice spašava od katastrofe gole primitivne ideologije.

Tako sad i tehnološki „identitet“ konačno postaje proziran kao konstrukt ideologije kulture (ili, rečeno s Rastkom Močnikom, „kulture kulture“). To je jedna od rijetkih dobrih vijesti druge hrvatske tranzicije ili „posttuđmanskog“ doba. On sad umjesto na kulturi kao etničkoj supstanci Hrvata počiva na metajedinstvu što ga pluralnoj praksi kulture u dešoveniziranoj, donekle decentraliziranoj i pluraliziranoj nacionalnoj državi daje ili nameće demokratorski stranački aparat države, odnosno njezina ideološko-politička koncepcija reprezentativne izvozne kulture za turiste “bolje platežne moći”. Ne treba dokazivati da se opet radi o idealnoj projekciji kulturnih autofaga: kulturni Europljani — to smo ponovo „mi“ ili oni najbolji među nama: dobitnici hrvatske privatizacijske tranzicije i njihovi eksponenti u polju kulture.

Zato je tranzitorij i dalje „naša“ neumitna budućnost prošlosti, sazdana od mutnog staklarija nesuvisle, neprozirne sadašnjosti čijoj ideološkoj reprodukciji jednako doprinose kulturna i znanstvena inteligencija koliko i propagandni aparat države. Na njegovu čelu i dalje stoji nacionalna televizija koja postaje sve autonomnijim ali ne nužno i obavještenijim subjektom. U tome smislu svrha ove zbirke tekstova nije uveseljavanje cinika niskom od pukih parodija neumitne stvarnosti razgolićavanjem njezinih maski. Maske padaju samo privremeno.

Cilj je dati polemički slijed komentara, ne-konkluzivan u sadržajnom i žanrovskom i vrijednosnom značenju izraza. Ako ponavljanje lekcije nije nužno majka učenja, napredak možda slijedi iz nemogućnosti ponavljanja istog. Ponavljanje nužno donosi razliku — boljeg ili lošijeg.

Tekstovi nisu pisani (ni planirani) u žanru novinske kolumne. Oni su, na teorijskim pretpostavkama i materijalu koji inače pripada semiotici, pokušaji filozofsko publicistike u kojoj se događaji ne pojednostavljuju i ne pojašnjavaju nego prikazuju u svojoj složenosti. Tretiram ih kao semiotički objekt (u rasponu od ikoničkog, znakovnog do medijskog) iz kojega po naravi stvari ne može biti isključen ni sam „subjektivni“ pogled. Objekt je semiotički utoliko što je, po minimalnoj definiciji, znak nečeg drugog za nekoga drugog. Značenje je efekt strukture onoliko koliko je sam znak već instanca pomaka ili trag pomicanja. Zato su i tekstovi pomaknuti i ironični, ali zato se i konkretne osobe pojavljuju u deprivatiziranom obliku, isključivo u svojoj medijskoj pojavnosti, po onome što čine i govore kao javne ili „medijske osobe“. Tekstovi nisu usmjereni ad hominem već ad personam, u tehničkom značenju toga izraza — na nosioca javne maske, uloge. Pri tome, osobito u posljednjoj trećini knjige (koja je u poretku zbrike prva), sami mediji ili medijsko posredovanje događaja sve češće postaju fokusirani objekt ovih komentara.

Medij kao poruka moći medija

Posljedica toga je da je okretanjem prema mediju kao samoj maski i ovo novinsko-medijsko pisanje o medijskim događajima dosegnulo granicu na kojoj se susreće i sukobljuje sa samim medijem, sa svojim vlastitim uvjetom, onim istim bez kojega se ne može pojaviti.

Medij nije samo mjesto tehničke prezentacije ili re-prezentacije događaja nego je i tehnološka organizacija i sam događaj posredovanja događaja, kroz koji se odlučuje i o pisanju. Medij je za razliku od delegirane društvene moći institucionalne politike mjesto stvarne, ali izdvojene i koncentrirane društvene moći. Politika, zajedno s upravnim aparatom, raspolaže samo silom izvedenom iz ovlasti društva koje svoju samoprisilu prenosi na „izabranike“. Koliko god u „politici“ bilo uzurpacije vlasti i derivacije viška u odnosu na ovlast, odnos između „politike“ (u smislu efekata političkog aparata) i društva (koje daje ovlast) u svojoj strukturi je metonimijski: politika se nadostavlja na društvo, ona se dodiruje s njime kao njezin zasebni, ali sastavni dio. Nasuprot tome, moć medija je izravnija jer odnos medija i javnosti metaforički je ili supstitutivan: moderni informativni mediji, koji sve više postaju suproizvođači zabave, institucionalizirana su javnost i, utoliko, oni su zastupnik-supstitut samog društva ili njegovih dijelova. Zato su, kao alternativni model odnosa društvo-aparat moći, ujedno izravna konkurencija aparatu vlasti u njegovu odnosu s “narodom”. Danas se sve tri instance — mediji, politika i narod — susreću u zajedničkom momentu: estetizaciji postpolitike kao reminiscenciji političkog. Performans anti-politike temeljna je politička gesta.

Moć medija, osobito privatnih, danas nije samo ime za odlučivanje o sadržajima pisanja, kao u javnim medijima ili općenito u doba klasične cenzure. Ta riječ danas više znači suverenost medija u odlučivanju o samom modusu re-prezentacije, u selekciji i cenzuri sadržaja diskursa preko formi, u normiranju političkog „stila“ mišljenja prema (navodnim ili stvarnim) očekivanjima „prosječnog recipijenata“. Recipijent je navodno taj koji „odgaja“ ili disciplinira medij, a ne obrnuto, kako je bilo donedavno (i još uvijek) u odnosu dominacije država-društvo. Tajna toga demokratskog obrata u odnosu medija i recipijenta je u tome da je ovaj potonji postao odgojen za lojalno konzumiranje medija i, kao takav, on je nov „subjekt“-podanik — neposlušan i autonoman prema „politici“, neotporan i nesvjestan prema neodređenosti permisivne funkcije slobodnih medija. Ako je poznati i ne-zaboravljeni slučaj masovne podrške zagrebačke javnosti Radiju 101 za održanje i proširenje koncesije protiv HDZ-ovskog aparata, ostao malo analiziran u svojim ambivalencijama, posljedice osamostaljenja medija naprama politici više su nego očigledne u drugim sektorima medija: njihova moć se ne potvrđuje toliko u cenzuri sadržaja koliko proizlazi iz vladavine arbitrarnosti — sviđanja, dopadljivosti — umjesto deliberativnosti.

Tako se novine u Hrvatskoj danas, nakon obustave masovnih nagradnih igara pod koalicijskom vlašću, prodaju kroz knjige: najprije predominantno kroz lijepu književnost a sad kroz leksikone, Bibliju, DVD — i ponovo kroz nagradne igre. Čak i najnoviji hrvatski dnevno-informativni tabloid 24 Sata — koji je nastupio s agresivnom promotivnom kampanjom za brzu, provokativnu, ali pouzdanu i, nadasve, “cijelu istinu”, i sve to “upola cijene” — ne prodaje svoju super-medijski prepariranu populističku gestu bez paranovinskih drangulija u obliku stalnih “poklona”. Drugim riječima, ono što doista prodaje novine u Hrvatskoj to nisu više same novine kao materijalni oblik javnog diskursa, koliko god da se snizi cijena istine, nego upravo nešto para-novinsko, para-javno na njima — masovne nagradne igre, masovni „pisci“, masovni VIP-privjesci. Novine postaju sve više i ubrzano samo logistički nosilac posve druge infrastrukture nekog posve drugog javnog diskursa čija se konfiguracija još ne nazire osim u točki da same novine postaju njegov oploditelj koji umire ili, rečeno žargonom S. Žižeka, medijator koji iščezava. Još više, to je prizor stvaranja rupe, praznine na mjestu simbola poretka gdje je nekad jedan medij (novine, tv) vršio ulogu „centra“. To je danas rupa kroz koju vidljivo nestaju novine da bi stvorile ne-centar ili ne-mjesto ne-vidljive, ali djelotvorne moći.

Tu nevidljivost najbolje uprizoruje fizička neuočljivost najvećeg privatnog novinskog koncerna u Hrvatkoj, EPH, čija se tamna staklena zgrada bez ijednog neonskog svjetla na fasadi ili na krovu nalazi u najmračnijem dijelu južnog ruba centra Zagreba, pored same željezničke transverzale Zapad-Istok. Ta komplementarnost tame u blještavoj zasićenosti prostora reklamnim svjetlom neonskih logotipa ima veze s funkcijom pojedinačnih agenata sistema a ne s nedjelotvornošću sistema kao anonimnog velikog ne-subjekta (malog “imperija”) iz kojeg oni djeluju. Umjesto transparencije vlasništva u hrvatskom medijskom prostoru, mediji postaju dvostruka i višestruka pregrada kroz koju djeluje ta „skrivena“ moć o kojoj svi znaju sve da nitko ne bi znao ništa (ili ne dovoljno). U informativnim medijima onaj krležijanski „Kroatenlager“, mit koji danas troši istrošena,“liberalizirana” kulturnjačka desnica preko Zlatka Viteza, ubrzano napušta medij visoke kulture, teatra i moderne književnosti, i prelazi u stroj omasovljene „kulture“ kroz masovne medije. Bivši „Kroatenlager“ usred Europe danas je „kroatorij“ medijskih koncerna na jugoistočnom rubu Europe. Njegovi učinci do jučer možda nisu bili predvidljivi, ali su još prekjučer bili posve opipljivi.

Dovoljno uvjerljiv pokazatelj toga iščezavanja medija ne pruža toliko spoznaja da „vezana prodaja“ beletristike na novinskim kioscima donosi enormne zarade novinskom koncernu a da pri tome nema ni funkciju tržišne konkurencije prema (još uvijek državno dotiranom) zabavnom knjižarstvu, jer je ta prodaja u samom začetku poprimila oblike napola legalne i posve sigurno nelegitimne konkurencije koja osim toga stvara dezinformacije i nove mitove o knjižarstvu kao branši. Niti pak prodaja knjiga pospješuje prodaju novina u svrhu širenja informativnog, pa otud i kohezionog efekta na društvo. Dokaz leži u sadržaju i konfiguracijama samog informativnog medija: novine, koje su osobito u domeni privatnih koncerna zamijenile plahte tekstova, kao jedno zlo, plahtama reklama kao drugim zlom, plutaju na lakom štivu kolumni, impresionističkog novinarstva „stvarnosnih“ pisaca i sve „stiliziranijeg“ izražaja novinara. Premda to nije samo lokalna specifičnost, u Hrvatskoj se ona čini osobito naravnom: stvoren je dojam da je za novinarstvo dovoljna valjda još samo kolumnistika s potpisom ili prepričavanje navodnih razgovora s navodnim izvorima iz ovih ili onih „dvora“, s ovih ili onih groblja. Umreženost političkih lunatika i financijskog kriminala dobiva sa sve izraženijom estradizacijom novinskog diskursa svoju prateću logistiku. Ona se najbolje, premda ne i jedino, može pratiti na transformacijama dnevnih i tjednih izdanja koncerna EPH koji je pokazao kako udara ritam veslačima estradizacije medijskog diskursa, od politike, preko kulture do same estrade. U tome ga ne prate samo drugi veliki privatni koncerni, poput Styrie, nego i državne medijske kuće poput HTV-a i Vjesnika premda se zaklinju u “manje žutila”.

Priznanja

Ovi eseji iz Slobodne Dalmacije pisani su na odaziv po pozivu, kroz jednogodišnje razdoblje s većim ili manjim intenzitetom i učestalošću, i obustavljeni su “sporazumno” — na obostrano nezadovoljstvo. Prestanak pisanja koincidira djelomice s pripremama (jednom već „privatizirane“) Slobodne za (ponovnu) privatizaciju u novim hrvatskim društvenim uvjetima estradne demokracije. U svome žanrovskom i stilskom vidu, u retorici, u materijalno-diskurzivnom obliku, ovi tekstovi su slika procesa napredovanja i nazadovanja, povlačenja jednog načina pisanja s mjesta koje je zauzelo a koje mu, prema uvriježenom očekivanju, ne pripada, kamo „takav način“ ne spada. Utoliko i možda samo zbog te navodne impertinencije, ovi novinski tekstovi su „filozofski“ u prosječnom javnom razumijevanju tzv. visoke filozofije. No, daleko od svake akademske geste, oni su zapravo modificiran, filo-sofistički žanrovski izraz filozofskog tipa mišljenja i diskursa i njegove politike vođene na tuđem terenu — na (navodno) stranom području heterogenog medija poput dnevnih novina. On je onoliko stran koliko je na-strano preispitivanje uvriježenih vjerovanja i životnih praksi.

Po općem uvjerenju, „filozofiranje“ spada u akademski ili sveučilišni pogon. To je točno samo za akademsku filozofiju u kojoj jednako kao i u drugim znanostima vlada profesija zajedno s žargonom samorazumljive i neupitne autentičnosti. Za sebe, filozofija se događa (tj. „zauzima mjesto“) samo tamo gdje joj nije mjesto, gdje njezino mjesto nije ni prirodno ni stečeno tradicijom, ni izvorno ni dobiveno. Filozofija ili filozofski identitet je, rečeno u terminima politike filozofije nedavno preminulog Jacquesa Derride, ime jednog iskustva koje počinje eks-poniranjem, iz-laganjem ili eks-patrijacijom iz (navodno) prirodnog staništa. To je iskustvo akta kojim se jedino stječe, dokazuje ili osporava pravo na filozofiju ili pravo filozofiranja. Ono je — da ponovim riječ umrlog filozofa na čije se političko djelovanje to pravilo o pravu na filozofiju jednako odnosi — posao usložnjavanja a ne pojednostavljivanja. Otud, prividno paradoksalno i suprotno ne samo općem uvjerenju o filozofiji nego i uvjerenju visoke kulture, u koju i sam filozofski ceh prerado trpa svoj posao — filozofija je posvuda, samo ne „kod sebe“ i sve drugo samo ne „ona sama“. Manje uzvišeno rečeno, vanakademska filozofija danas, ako uopće postoji poslije herojskog doba kritičke kritike, impertinentna je alijansa diferencijalnog mišljenja i decentriranog centra moći, “neprincipijelna koalicija” između filozofa koji održava figuru vladara i društva spektakla bez ideološkog težišta koje svoju potrebu za ideologijom zadovoljava diskursom o ideologiji.

Filozofija (ili ono što time nazivamo) nije high-level-thinking već low-level-rethinking. Danas, u uvjetima post-postmodernističkog nadoknađivanja modernosti ili ponovnog traženja opće orijentacije u „globaliziranom“ svijetu, koji se navodno riješio velikih priča i univerzalnih vrijednosti, najprirodnije neprirodno mjesto filozofije u Derridinom smislu imena za iskustvo de-naturalizacije, eks-patrijacije i izlaganja mišljenja u javne svrhe, jesu obični popularni mediji. Slavoj Žižek je danas ime za ekscesivni oblik re-patrijacije ekscentrične filozofije u svijetu spektakla.

Za medijsku logističku podršku filozofiranju-na-krivom-mjestu u trajanju od više nego jednu prepunu sezonu, za angažman koji je počivao na istrajavanju u prešutnom sporazumu o privremenosti i nepripadnosti, o latentnom prisustvu suspenzije iz različitih razloga, zahvaljujem uredniku priloga SD Forum i SD Magazin, Sandru Pogutzu. Bez njegove predanosti svome vlastitom poslu, koja uključuje kroćenje autora do posljednje kapi teksta, a osobito ne bez brižne novinske opreme, ovaj niz tekstova sigurno ne bi poprimio tematsku raznovrsnost niti bi na dug rok razvio svoj početni žanrovski oblik rastresenog novinskog eseja u koncizniji oblik analize. Ako u tome ima ičeg medijski relevantnog i uspjelog, zasluga za to svakako pripada najprije njemu. U nekoj budućoj filozofskoj utopiji uživat će predsjedničku penziju.

Isto tako zahvaljujem nekolicini prijatelja i prijateljica, velikodušnih kolega i kolegica, koji su redovito ili povremeno čitali ove tekstova i prije njihova objavljivanja u novinama, na njihovim komentarima i kritikama. Za ono što je dobro u ovim tekstovima, suodgovorni su i oni. Za ono što oni nisu dovoljno kritizirali, odgovoran sam jedino ja sam.

 

Tužni trop postpolitke

Zbirku posvećujem sjećanju na preminulog Stipu Šuvara, anti-junaka postjugoslavenske tragedije, s kojim me vezivalo kasno otkriveno osobno prijateljstvo. Ono je otpočelo ironično kao svako dobro razumijevanje točno na dan kad sam toga “notornog neprijatelja hrvatskog naroda”, potkazanog za “uništavanje hrvatskog školstva” i sam “denuncirao” u jednom novinskom članku nazvavši ga unapređivačem visoke hrvatske kulture i progoniteljem filozofske kritike birokratskog socijalizma. On je to shvatio na pravi način rekavši: „Mikuliću, tu vašu kritiku neće razumjeti nitko i ja mogu mirno hodati ulicom bez bojazni od batina [...] A znate li vi filozofi iz Hercegovine sa žicama? Ne radi mi telefon u kabinetu!”

Za autentičnost ovoga (montiranog) citata jamčimo samo ja i spomenuta telefonska žica koja se još držala na jednom vlaknu u njegovu kabinetu na Filozofskom fakultetu, C 208. Na tim je vratima, mjesecima nakon njegova odlaska, istrajavao cvijet studentskog žalovanja.

Ići dalje bez bojazni, u okolini zatrovanoj barbarstvom ideološkog revanšizma do uništenja tijela osobe, vratiti se običnoj građanskoj profesiji sveučilišnog nastavnika i nastaviti politički poziv u uvjetima “bez žica”, ne odustati od ideje koju smatraš boljom — to je danas sublimna vrijednost idealistički prosvijetljenog pragmatičara Stipe Šuvara. Ona je tim autentičnija što je danas ciničnija politika bivših liberalnih disidenata socijalizma, pod čijom se vlašću dovršava organizirano poricanje boljih tekovina socijalizma sa svim posljedicama samoskrivljene hrvatske društvene katastrofe 90-ih.

Ako je autoironija bila tužni trop Šuvarova držanja lijeve političke fronte poslije kraha političkog sistema koji svoga grobara nije proizveo toliko u nacionalizmu koliko u apolitičnosti i cinizmu masa, “tužni tropi” su možda dobro ime ovog niza filosofističkih vježbi filozofije bez protreptičke svrhe i ideološke utjehe.

Zbirka je namijenjena svakome i nikome, obaviještenom i neobaviještenom, zainteresiranom i slučajnom “surferu/surferici” koji nađe interesa da je upotrijebi za svoje svrhe.

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod| — |Vrh stranice|

 



[1] Ova skupina tekstova predstavlja peti ciklus publicističke produkcije, otpočete u Profilu Nedjeljne Dalmacije (1992-93), nastavljene na Trećem programu Hrvatskog radija (1993-95), Arkzinu 1995-98, te na kratko u Jutarnjem listu (2000-01) Uz pet eseja na Trećem programu br. 40/1993., pod naslovom „Filozofija u pretilo doba“, str. 88-117, ovo je jedina objavljena zbirka kao web-samizdat, u okviru mojih osobnih web-stranica na serveru Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

[2] V. ovdje tekst 39. Jednom Štefica, uvijek Kalimero (u SD pod redakcijskim naslovom: „Štefica Cvek u raljama novca. O povratku Dubravke Ugrešić u hrvatsku književnost“). Za razumijevanja uloge Dubravke Ugrešić u stvaranju kritičkog diskursa u diskurzivno devastiranoj Hrvatskoj s početka 90-ih upućujem također na jedan od svojih ranijih radova, Zastave. Beskonačni manjak ideološke utjehe (Arkzin. Bastard 1996) ili ovdje.

[3] Od polemike s Viktorom Ivančićem, urednikom Ferala i nipošto manje značajnom protivnikom od crkve ili „stvarnosnih“ hrvatskih književnika, vođene u kasno ljeto 2003. ovdje postoji samo završni tekst spojen u polemiku s kolumnistom Hrvatskog slova, Zoranom Vukmanom. Svoje sam prethodne odgovore Ivančiću (SD Forum od 20. i 27. 8.) ovdje izostavio zbog sadržajne irelevancije. Moj dezinteres za polemiku proizašao je iz očigledne niskosti Ivančićeve više osobne nego sadržajne polemike protiv mene, izazvane jednom mojom opaskom o odnosu radakcije Ferala prema Ivi Bancu koji je postao ministar okoliša, u tekstu “Metlom na močvaru” (ovdje “Krijesnice u močvari”) kao i činjenicom da je taj “napad” na nedodirljivi Feral objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Bez obzira na ukupno 18 stranica koje je urednik Ferala kroz tri broja u svome tjedniku (tada još na glanc-papiru s raskošnim ilustracijama) utrošio na moja tri retka u SD-u, smatrao sam tada, i sada smatram, da je ono relevantno o Feralovoj društvenoj podvojnosti rečeno u Arkzinu na vrijeme, osobito u tekstu Borisa Budena, „Čak i Feral“ iz 1994. (v. Arkzin br. 21, od 2. 9. 1994., također u: Barikade, Zagreb: Arkzin, bibl. Bastard, 1996. pod naslovom „Plivači i plutači“, str. 103-108). Moj noviji prilog o simboličkoj poziciji i samorazumijevanju Ferala sadržan je ovdje u tekstu „32. Feralov kompleks ili želja medija. O medijskoj regresivnosti druge Hrvatske“.