|
|
|
[08a] O krep(k)osti hrvatskog kolumnizma na
početku 3. tisućljeća Bonustrack za kreposne kolumniste: Odgovor Viktoru Ivančiću iz Ferala & Zoranu Vukmanu iz
Hrvatskog slova FERAL-SLOVO ili duet u finalu hrvatskog festivala psovačkih kolumni, Split 2003 Posljednja pre-poruka Viktora Ivančića da odem u „p.m.“ proradila je:
našao sam se pred vratima nebesa u Hrvatskom slovu, i to s piscem i kolumnistom Antom Tomićem i drugim „klevetnicima
katoličanstva“, kao na nekom FAK-u u čistilištu. Tamošnji kolumnist Zoran
Vukman nabraja mi teške grijehe: da vidim „neki mračni kauzalitet“ između
hrvatskih skinsa i biskupa, da indijskog Swamijia nazivam mudracem a da su mi
svi sveci kršćanstva „običan duhovni sitniš“ i, konačno, da sam „rasvijetljen
spoznao Isusa kao Swamijia i Swamijia kao Isusa“. Tako je. Evo moga drugog
priznanja iz onkraja! |
|
|
Dan prije nego
što me Viktor Ivančić, nastavljajući svoju veliku polemiku protiv moga malog
doprinosa ne-razumijevanju nedodirljive politike
Ferala s kadroviranjem istine, pokopao u posljednjem Feralu (30.
8. 2003.) kao „najspektakularnijeg samoubojicu hrvatskog kolumnizma“,
uskrisilo me iz mrtvih na stranicama Hrvatskog slova (od
29. 8.) da bi mi sudilo za vrijeđanje katolika. Ispunilo se proročanstvo I.
Z. Čička o „Feral Slovu“ iz Jutarnjeg lista (od 23. 8.),
koje sam posve zanemario. Kajem se posthumno, evo mojih priznanja! Da, oklevetao
sam Viktora Ivančića podmetnuvši mu rečenicu „Što da radite s takvim
orijaškim psovačem?“ koja, kako istinito svjedoči taj pravednik, ne postoji u
njegovom tekstu iz pretprošlog Ferala (23. 8.).
Doista, Ivančić ne rabi glagol „raditi“ a odriče se i zamjenice „vi“. To je
valjda starokomunjarski i kolektivistički. On svoj lenjinski očaj piše čisto
starorusko-hrvatski ovako: „Što činiti?“. Ali to nije sve od i kod Viktora
Prepodobnog: „Što činiti s polemičkim suparnikom koji — nakon što
ste (…) osvijetlili (…)“ (Feral,
23.8. str. 60, 2. stupac, 14. redak odozdo). Siroti Viktor, uhvatio me za
navodnike misleći da je citat, i prosula mu se crijeva. Mea culpa! Persiflaža
je retorička provokacija, provjerljiva usporedbom, a laž je skrivanje i
poricanje. To radi Viktor Ivančić, metafizički kreposnik jezika bez subjekta
koji se stalno gramatički pretvara kao kameleon ovako: „dobili smo“, „usudiš
li se … Mikulić će te“, „rekosmo“ i, na kraju, opet ono porečeno „vi“, u
akuzativu: „Što uopće činiti s tipovima koji vas časte …“ (isto, str.
61, zadnji stupac, redak 7sq.). Vrhunac Viktorove kreposti poricanja glasi
ovako, s „vi“ u dativu: „Kako se odnositi prema polemičarima koji vam …
opsuju mater ili — kako bi Mikulić kazao — „neću reć idi u pizdu
materinu“ (isto, redak 14sq.). Toliko od pobjednika ljetnog Festivala psovačkih
kolumni, Split 2003. No, ta
posljednja preporuka Viktora Ivančića, mučenika-svjedoka kolektivizma svoje
vlastite osobe i djela, da odem u „p.m.“ proradila je: našao sam se pred
vratima nebesa u Hrvatskom slovu (29. kolovoza
2003., str. 7, drugi stupac), s piscem i kolumnistom Antom Tomićem i
drugim „klevetnicima katoličanstva“, kao na
nekom FAK-u u čistilištu, ako ne i u raju. Tamošnji
kolumnist Zoran Vukman nabraja mi teške grijehe: da vidim „neki mračni
kauzalitet“ između hrvatskih skinsa i biskupa, da crnog indijskog Swamijia
nazivam mudracem a da su mi svi sveci kršćanstva „običan duhovni sitniš“ i,
konačno, da sam „rasvijetljen spoznao Isusa kao Swamijia i Swamijia kao
Isusa“. Tako je. Evo moga drugog priznanja iz onkraja! Kao što sam i „sveti pir“
rimskoga pape i grada Zadra tretirao (SD Forum, 18. 6. 2003.) kao
državno-politički organizirano događanje svetoga duha, a ne kao skup
katoličkih vjernika i njihova poglavara, pa se nijedan katolik ne bi smio
tako neposredno osjetiti povrijeđenim u svojoj osobnoj
duhovnosti prije nego što dvaput promisli o mome pisanju, tako sam i
gospodina Isusa Krista samo politički usporedio s gospodinom Swamiji Parahans
Maheshvaranandom (SD od 13.8.). Reći za Najvišeg Labuda (od) Radosti Velikog
Gospoda da je „mudar“, nije previše časti; „svami“ je titula koja znači
„mudrac“, a „đi“ znači gospodin; tako bi i „Vukman-đi“ na hindskom značilo
„gospodin Vukman“. No, reći za
„gospodina Isusa“ da je „mudar“, bilo bi premalo časti i previše blasfemije.
Da je bio samo mudar, svi bi apostoli, mistici, pustinjaci, rimske pape i
carigradski patrijarsi bili Isusi, ali nisu. Isus je samo „Krist“ („Hrist“).
„Krist“ nije ni osobno ime ni prezime nego (poimeničeni) pridjev — christós,
pomazanik, tj. „mesija“. Vjerovanje da je Krist došao, umro i
uskrsnuo za nas te da će opet doći, vidjeti i pobijediti, ali nas same, i to
za vijeke vjekova, to čini nužan i dovoljan uvjet („stijenu“) da netko bude
kršćanin, a ja nisam rekao — niti bih pomislio — da Isus nije
„Krist“ (ili „Hrist“). Ja to ne znam, a također ne znam nikoga tko to zna. To
je i dalje stvar (osobne) vjere. Nevjernik ne vjeruje jer je apsurdno, a
vjernik vjeruje iz istog razloga. Mir im budi. Ako pak netko
poput Z. Vukmana vjeruje da kritizirati oficijelni katolički kler znači
vrijeđati sve crkvene ljude ili vjernike-katolike kao
građane s pravom na uvjerenje, onda je on taj koji uspostavlja „mračnu
kauzalnu vezu“ između vjere i zemaljske institucije, i čini grijeh idolopoklonstva,
tj. vrijeđa prvu Božju zapovijed. Ako pak misli da Isus nije lebdio nad
vodom, onda taj jadni čuvar katoličanstva ne vjeruje u Sveto pismo a kamoli u
temeljni stav da je Isus „onaj“ Krist (ili Hrist), tj. očekivani prorok. Zar
je za Sina Boga Svemogućeg lebdjeti kao yogin nešto posebno, ili je Vukman-đi
taj koji misli da lebdenje čini svakog yogina Božjim sinom poput Krista? Neka
se odluči ili neka još uči kao poneki vrijedni hrvatski očenašek. Ono što povezuje
historijskoga gospodina Isusa i gospodina Labudana i dalje je samo „politička
obaviještenost“ o svome vremenu. Swamiji je penetrantan kao Isus Nazarećanin,
pa zato namjesnike Vatikana na Kaptolu boli glava kao Poncija Pilata i
jeruzalemske svećenike onomad, kao što zbog utjecaja raznih Swamijia i
indijske političare danas boli glava. Mi obični građani imamo veći problem. O
kulturno-duhovnom rasizmu vrlih hrvatskih biskupa rječito govori njihova
„poslanica“ o hinduizmu kao neprirodnom obliku duhovnosti na hrvatskom
katoličkom tlu, a o njihovoj političkoj bolestis svjedoči otvorena ambicija
da budu „episkopi“ našega tijela i duha od vrtića pa do groba. Ja se takvima
ne molim i ne uklanjam, a uostalom neskromno mislim da bi
svakom čestitom kršćaninu trebao biti dovoljan i goli Krist. Osim nešto
estetski uzvišene materijalnosti, sve ostalo na crkvi teološki
je i politički suvišak, superstitio, i
bogohulni višak vrijednosti:
porez, tlaka, moć i danak u krvi. |
|