IO MOI MOI

IO MOI MOI

Neven Jovanović
mailto:neven.jovanovic@ffzg.hr

Imao sam gažu. Naručili su da prevedem dvije Euripidove tragedije. Ne za knjigu; za kazalište.
Gaža me naučila neke stvari. Njojzi hvala.

Kutija s malim ljudima

Prvo, gaža me naučila da je skroz drugačije prevoditi za izvedbu nego za čitanje. Ne toliko drugačije u onim predvidljivim, banalnim smislovima (glumci to trebaju moći izgovoriti... nema fusnota...); drugačije po filmu koji počnete vrtjeti u glavi. Znate onu Bulgakovljevu: pravi je dramatičar tip koji, dok piše, zamišlja kutiju po kojoj se kreću mali ljudi. To je to.
Paralelno, gaža je urodila i šokom spoznaje: koliko sam ja, koji si u napadima neskromnosti volim laskati da sam nekakav anti-filolog, i sam sputan čvrstim lancima profesije. Jer, prevodeći po prvi put u životu za pozornicu, postao sam svjestan da bih radio posve drugačije da to nije za kutiju s malim ljudima. Čak i da prijevod nije namijenjen okamini poput Vrhova svjetske književnosti, nego najopuštenijem nepretencioznom paperbacku, rezultat bi ipak bio puno "doslovniji" - "ozbiljniji" - suhoparniji.
Ovako, došlo je kazalište, došli su mali ljudi - i okrenuli stvar na drugu bandu. Počeo sam se igrati. (Hvala onome čiji je to projekt - dobio sam odriješene ruke.) Igranje je značilo: napustiti svetinju "povijesne obaviještenosti" i početi ganjati ono što bi na sceni moglo živjeti - izgovoreno i utjelovljeno živim tijelima, živim riječima, za živu publiku.

Prijeći rampu

Odgojen sam tako da mi refleks na takav pristup bude: "Totalna pljuga!" Filolog daje stopedeset posto kredibiliteta Euripidu, nula koma nula njegovim modernim reinterpretatorima; Nachleben, "recepcija", odnosno život antičkog djela u suvremenosti, tek je obligatan post scriptum onome glavnom - djelu u njegovu antičkom kontekstu. "To je sve zgodno, al nema veze s antičkim teatrom..."
Pa ipak - razmislimo malo - i sam je Euripid radio nešto slično. Ne samo time što je uzimao mitske priče i prekrajao ih kako mu je pasalo - nego i time što je, prije nego je postao "grčki klasik," bio kazalištarac. Čovjek teatra. Onaj kojemu je apsolutno najvažnije - da stvar ima energije i da prelazi rampu. To filolozi, u svom kompulzivnom slaganju "wie es eigentlich gewesen" puzzlea, lako previde... ako se sami ne nađu u sličnoj situaciji.
("Vidi ga - preveo petsto stihova i odma zna sve o kazalištu!")

Joj mene mene mene joj

Druga stvar koju mi je otkrila gaža s Euripidom jest tzv. IO MOI MOI sindrom. O čemu se radi: u jednoj od drama junak ubija uzurpatora vlasti; ubija ga u kući, tako da se čuje samo uzurpatorov glas u offu. Zločestak viče IO MOI MOI.
Kako to prevesti?
Na prvi pogled, trivijalan problem; svaki će nam rječnik reći, IO je "jao", MOI "meni": doslovno "Jao meni meni!", ili "Joj mene mene!" ili "Jao meni jao!" i ostale prevodilačke permutacije.
Ali, ljudi, kako to zvuči? Radite za pozornicu, sjetite se - za žive glumce i živu publiku. Koji živi hrvatski glumac može izvesti "Joj mene mene!" a da ne zvuči kao nešto iz Gruntovčana (ili, u najboljem slučaju, Kolarove Breze) - da zvuči kao predsmrtni krik vladara, pa bio on i diktator?
Ili, isti problem u drugom pakovanju: kako danas vapije diktator kad ga ubijaju?

Aaaaarghhh!

Moje je iskustvo s diktatorima još oskudnije od mog iskustva s kazalištem, ali mi se činilo da bi se današnji diktator - makar onaj filmski (zamišljam ga kao Jamesa Woodsa ili Willema Dafoea) - srušio na pod, s rukama prepunim vlastitih crijeva, tek uz jedno jedino "Aaaaarghhh!" Ili, eventualno, kakvu masnu "P... vam svima... materina!!!"
Ali to ne valja. To, istina, više nisu Gruntovčani, ali su James Woods i Willem Dafoe. Opet nije Euripid. (Može se činiti da proturječim samome sebi iz prethodnog teksta. Recimo preciznije: nije Euripid koji prelazi rampu, a da još uvijek na neki način ostaje Euripid. Euripid koji radi ono što Hollywood i Eurokaz ne mogu bolje.)
Razmišljate dalje. Da, očito, IO MOI MOI je proizvod konvencije, kao što su i "Aaaarghhh" i "A u P. M.!" Ali koje konvencije? One kazališne, prema kojoj je IO MOI MOI dio sustava znakova grčkog teatra, signal koji je grčka publika primala i tumačila jednako spremno i neproblematično kao što mi tumačimo štrcanje crvenog kečapa u odsudnom momentu?
Ili je IO MOI MOI proizvod jezične - općejezične - konvencije: one po kojoj hrvatski umirući diktatori viču "Aaaaarghh!" jer se tako umire na hrvatskom, dok se na grčkom umire "IO MOI MOI"? (Na slične se raskorake spotičemo i u komplimentima - tipičan je američki stil komplimentiranja za američke Indijance neugodno pretjeran, a Japanci tako nešto jednostavno ne mogu prihvatiti - a i u psovkama, pa je tako za ono na što hrvatski troši kamione P. M. i ostalih tabuirano-magičnih organa, švedskom dovoljnootprilike "Idi u šumicu.")
Ili se čak - a ovdje već filologa zasvrbe prsti - razlika krije u psihi?

Grci i Gruntovčani

Ovako nekako: grčka je psiha primitivnija od naše - primitivnija u smislu "bliža dječjoj." Stoga je - poput dječje psihe - okrenuta više prema van nego prema unutra. Ili: nedovoljno jasno odijeljena od okoline, nedovoljno individuirana. Zbog toga kod Grka (opet kao kod djece) jezik ne služi samo komunikaciji s drugima - nego i komunikaciji sa samim sobom. Posljedica - ono što mi samo osjećamo, Grci osjećaju i izgovaraju. Govorim da bih se bolje koncentrirao na ono što mi se događa; govorim da bih shvatio ono što mi se događa.
Eto zašto se IO MOI MOI ne može (artikulirano) prevesti na kôd književnog standarda - ali može na kôd Gruntovčana, ili kôd Dalmatinske Zagore. Te su hrvatske civilizacije dovoljno "primitivne", "primordijalne", "oralne".
Ali sve te "iskonske" civilizacije govore; ne urlaju neartikulirano. Govore. Koliko je onda opravdano spominjati primitivniju psihu? Nije li, radije, to što Grci mogu ideal svake psihoterapije? Formulirati traumu - pretočiti je u riječi? Nije li, radije, grčka tragedija model preko kojeg se jedno društvo nosi s onim nepodnošljivim - s ultimativnim traumama?
Hm. A što ćemo onda s Gruntovčanima i Zagorom? Baš i nisu uzorne terapeutske zajednice. I što ćemo onda, k vragu, s vrlo nezgodnom spoznajom da, pošto ste mozgali i mozgali nad prijevodom IO MOI MOI i sličnih replika - pošto ste izbjegli Scilu Gruntovčana i Haribdu filologije - na kraju krajeva dobivate meksičku sapunicu? Ne dramu - melodramu?

Riječi nisu bitne

"Riječi i glas su za mene materija, kao i tijelo, ali tekst nije materija," kaže jedna od zvijezda ovogodišnjeg Eurokaza. "Riječi nisu bitne." Tome, nimalo slučajno, prethodi: "Tragedija danas nije moguća." (A kad to kaže, zvijezda misli - proizlazi iz intervjua - prvenstveno na katarzu, na razrješenje: "U Grčkoj smo situaciju etičkog konflikta kao dramskog mehanizma mogli riješiti histeričnim smijehom zajednice, a smijeh je formalno dolazio kao četvrti dio tragedije, dakle ili kao komedija ili kao satirična igra.") Je li zvijezda Eurokaza u pravu? Živimo li, naprosto, u doba kad je tekstualna - verbalna - tragedija nemoguća? Je li naša kultura na tom stupnju rafinmana da riječi - ta genijalna tehnologija za prenošenje značenja - prenose još samo ironiju? (O, kakav bouquet sedamdesetih ima ova teza - kao da držite u rukama prve albume Ramonesa.) Jesmo li za jednu sliku olako dali svih tisuću riječi?
A možda se radi i o nečemu drugom: o goloj golcatoj kulturalnoj bahatosti. O gledištu "napredne" civilizacije za koju su sve druge - i drugačije - "zaostale."
Zato što nisu imali laserski light show, kompjutersku grafiku i mobitele, Grci su odmah, nužno i automatski "iskonski", "prvotni", "primitivni." A što ako je njihova civilizacija - poput mnogih ostalih pred-industrijskih - bila sofisticirana koliko i naša, ali na područjima koja ne traže 220V i motor s unutarnjim sagorijevanjem? Na područjima koja su, zbog toga, iz današnje perspektive gotovo nerazaznatljiva? Što ako su i Euripid i njegova publika raspolagali bogatim repertoarom riječi i fraza za iskazivanje emocija - repertoarom koji mi, čiji je ideal "autentična" nemuštost, prvotni krik orgazma, euforije, bola ili mržnje - repertoarom koji mi možemo pročitati samo kao "sentimentalan" (jednako kao što tako čitamo romane iz 18. st., na čijim stranicama muškarci i žene, bogati i siromašni, mladi i stari - bez razlike - svako malo plaču i suze... kao babe)?
Tehnologija emocija. Razmišljajmo malo o tome dok nogometaši, nakon što je pao gol, stisnutih pesti i razjapljenih usta voze avione po cijelom igralištu.

P. S.

(Ostao sam dužan P. S. Kako sam, konačno, preveo IO MOI MOI? - "Aaah! Ajme! Ajme!" S tim da je to, u mojoj glavi, replika na urbanom dalmatinskom - ili općeprimorskom - na gradskoj čakavici. Za beznadnog kontinentalca, naravno, put do Grka i Rimljana ide pored Jadrana. Neka nama naših utopija.)





File translated from TEX by TTH, version 3.60.
On 25 Jun 2004, 12:09.