Darko Polšek:

Etika poduzetništva i slobodnoga društva u doba kolonijalizma

Jednom je američki novinar i satiričar George Ade imperijalistički stav ironizirao sljedećim riječima: "Ti su narodi bili toliko primitivni da nisu znali sticati novac drukčije negoli da za njega rade". Čak i ako ne vjeruju u kolonijalizam, mnogim se ljudima čini da se vidljiviji rezultati biznisa ne mogu stvoriti posve etičkim sredstvima. I mi smo u tranziciji iz komunizma u kapitalizam bili spremni prihvatiti anomične "privatizacijske" procese u ime pretvorbe primitivizma rada u progresivizam izrabljivanja. Ali činilo nam se da smo time kršili neke naše moralne intuicije. Ljudi ustvari najčešće vjeruju u tzv. ideju "distributivne" ili "socijalne" pravde, prema kojoj je posve pravedno oduzimati "nezaslužene" dobiti bogatijih i redistribuirati je članovima koji nisu bili dovoljno sretni ili sposobni da je ostvare, pa nam se često i sama ideja poduzetništva čini etički problematičnom.

Ali ni takav stav nije ispravan. Kada bi bio, vjerojatno bismo i dalje bili u srednjem vijeku. On nikada ne bi bio sposoban stvoriti kapitalizam ili slobodno društvo. Moramo li onda biti poput onog nagluhog profesora koji se žali da pogrešno čuje kako njegovi kolege predaju "poslovnu etiku"? Kakva je veza biznisa i etike?

Ključnu vezu novca i etike stvara sloboda, tj. sposobnost da se odupremo prevladavajućem mnijenju i da tražimo sreću na vlastiti način. Sloboda nije posljedica dobrote i morala, već njihov preduvjet. "Mnogi političari autoritativno tvrde da ljudi neće biti slobodni sve dok ne budu spremni koristiti svoju slobodu." Ali, britanski povjesničar T. B. Macaulay tvrdi: "ta maksima vrijedi za budalu iz stare priče koja se ne može odlučiti da uđe u vodu dok ne nauči plivati. Kada bi ljudi trebali čekati slobodu sve dok ne postanu mudri i dobri, onda bi je mogli čekati zauvijek." Demokratske su vrijednosti afirmirali "slobodnjaci", ljudi koji su se uspješno odupirali prinudama vlasti, a modernu zaštitu individualnih sloboda zahvaljujemo upravo želji da slijedimo vlastita moralna uvjerenja.

Međutim, danas se takvo pravo na vlastitost rijetko povezuje s pravom da se zadrže koristi koje pojedinac ostvaruje za druge time što im pruža ono što oni žele. Samo se iznimno shvaća da je ekonomska "korist" rezultat pojedinčevih osobnih rizika, njegove inventivnosti i financijske požrtvovnosti, a tek katkada sreće, te da je ta "korist" analogna riziku koji ulažemo u borbi za individualna prava. "Kako bi pojedincu omogućili da ispuni svoje potencijale, mi mu moramo dopustiti da djeluje po vlastitoj procjeni različitih šansi i mogućnosti. Kako ne znamo ono što on zna, ne možemo odlučivati jesu li njegove odluke bile opravdane, a ne možemo ni znati je li njegov uspjeh donio napor, predviđanje ili dobra sreća. Drugim riječima moramo gledati na rezultate, a ne namjere ili motive. Mi mu dopuštamo da djeluje u skladu s vlastitim znanjem samo ako mu također dopustimo da zadrži ono što njegovi sugrađani žele platiti za njegove usluge, odnosno bez obzira na to mislimo li da ta "nagrada" odgovara moralnoj zasluzi ili poštovanju prema njemu kao osobi," tvrdio je nobelovac Friedrich Hayek pred četrdeset godina u predavanju Moralni element privatnog poduzetništva. "Za slobodno je društvo bitno" nastavlja Hayek, "da budemo materijalno nagrađeni za to što drugima dajemo ono što oni žele, a ne zato što nam naređuju da to radimo." Isto tako vrijedi i obrnuto: moralno poštovanje ne zaslužuje osoba koja propovijeda idealizam ako se za svoje ideale nije spremna žrtvovati.

Životna je činjenica da materijalna nagrada za usluge često ne odgovara onome što mislimo o moralnim zaslugama neke osobe. Taj nesklad moralne zasluge ili poštovanja i materijalne kompenzacije za usluge, prema Hayeku, tvori glavni izvor nezadovoljstva prema privatnoj inicijativi i zahtjeva za "društvenom pravdom". Često nam se čini da bogati pojedinci ne "zaslužuju" takve nagrade. Međutim, "jedna od najvećih zasluga slobodnog društva jest da materijalna nagrada ne ovisi o tome voli li nas i poštuje većina naših sugrađana. Sve dok se držimo prihvaćenih pravila, moralni pritisak na nas može se vršiti samo procjenama onih koje mi sami poštujemo, a ne tako da vlast ili društvo usmjerava materijalnu nagradu." Ljudi ne bi podnosili rizike, ulagali svoje vrijeme i novac u pothvate koje smatraju važnima, kada ne bi smatrali da imaju pravo na visoke materijalne nagrade. Ali to im ne donosi pravo na veliko uvažavanje. I u tome je zbrka koju često radimo: premda nam se intuitivno čini da moral i novac nemaju ništa zajedničkoga, vrlo često također mislimo da novčana nagrada mora odgovarati moralnoj. Uz to često vjerujemo da se u kapitalizmu izvrće oboje time što se povezuje moral i novac, odnosno nagrađuje nemoral.

Premda je to često istina, za takvo stanje, prema Hayeku, nije odgovorno slobodno poduzetništvo, nego odsutnost slobode, a potom i morala. "Moral i moralne vrijednosti razvijale su se samo u slobodnom okruženju, a moralni standardi naroda i klasa visoki su samo kod onih koji su dugo uživali slobodu, i to upravo proporcionalno sa slobodom koju su imali". Stoga primjerice naši "privatizacijski problemi" nisu krivnja ideje slobode poduzetništva, nego posljedica razmjerne neslobode, odsutnosti tradicije slobode, i nerazvijenog morala (neki bi rekli pravne države). "Naprotiv", nastavlja Hayek, "slobodno je poduzetništvo razvilo jedini oblik društva koje nam pruža materijalna sredstva, i osim toga ostavlja pojedincu slobodan izbor između materijalne i nematerijalne nagrade." Društva su slobodna upravo onda kada nude izbor između različitih vrsta nagrada za moralno i poslovno postupanje.

Ali zbrka i dalje ostaje, jer društvo može pretvoriti materijalne nagrade u moralne ciljeve: društvo može postati materijalistički orijentirano. Štoviše, mnogi sociolozi tvrde da je "materijalizam" bio uvjet nastanka slobode poduzetništva: kalvinističko je sticanje na zemlji bilo moralni znak za to hoće li pojedinac završiti u raju nebeskome. Istina je, tvrdi Hayek, "da su u našem društvu osobno uvažavanje i materijalni uspjeh isuviše povezani. Trebali bismo biti mnogo svjesniji da pravo na visoku materijalnu naknadu ne daje čovjeku nužno pravo na veliko uvažavanje. Takva zbrka doista može društvo slobodne inicijative pretvoriti u materijalističko. Zbog toga, kada branimo sustav slobode poduzetništva, uvijek se moramo sjetiti da se on bavi samo sredstvima. Što ćemo učiniti s našom slobodom ovisi o nama. Ne smijemo miješati efikasnost sredstava s ciljevima kojima ono služi. A društvo koje nema druge standarde osim efikasnosti, naposljetku će postati i neefikasno... Ohrabrimo nečiju korisnost za sugrađane, ali ne miješajmo to s važnošću ciljeva koji naposljetku trebaju služiti ljudima."

Mjere za osiguranje takvog razdvajanja moralnih i novčanih zasluga nećemo dobiti državnom kontrolom i redistribucijom onih materijalnih, već jasnim pravilima igre koja zaustavljaju "pretakanje" utjecaja novčanih sredstava na područje pravih "ljudskih" ciljeva. U tome se sastoji pravi moralizam laissez-fairea.