D.C. Stove: Popper i doba jazza

preveo: Darko Polšek

preradila za radio: Rajka Rusan

"Svijet je danas poludio / i dobro je danas loše" –

Cole Porter, Anything Goes

"Neoborivost teorije nije, kako ljudi često misle, vrlina teorije, već njena mana." –

Karl Popper, Nagađanja i opovrgavanja

I:    Čuo sam jednom kako marksist "objašnjava" Darwinovu teoriju spolne selekcije kao "odraz" udvaračkih navika viktorijanske srednje klase. Naravno, takve stvari u današnje doba zavode: mislim... kad se vrijednost znanstvene teorije ili filozofije objašnjava tobože historijskim okolnostima njihovog nastanka, a osobito "klasnim porijeklom" njihovih sljedbenika i pristalica.

To je glupa i sramotna rabota. Sramotno je pričati o Darwinu kao da je riječ o kakvoj jednostavnoj mehaničkoj igrački, osim ako su vam igrom slučaja mentalne sposobnosti puno superiornije od njegovih: taj uvjet zadovoljavaju rijetki, a marksisti, možemo sa sigurnošću reći, nikada. U navedenom slučaju priča je toliko glupa da nas ne može ni začuditi; naime, ostali viktorijanski naturalisti srednje klase, uključujući neke darvinovce, poricali su da spolna selekcija uopće postoji. Glupost svojstvena takvim "objašnjenjima" sastoji se, naravno, u postupku koji pretpostavlja da vrline teorije, kao što su istina, vjerojatnost ili objašnjavalačka snaga, nisu razlozi iz kojih bi je trebalo smatrati vrijednom.

Da bismo objasnili vrijednost ili porijeklo neke teorije, katkada doista moramo ukazati na društvene okolnosti, ali ne treba posebno napominjati da ćemo to činiti češće ako teorija ima manje vrlina: navedimo glasovit slučaj Lisjenkove biologije u znanosti. Na okolnosti nastanka češće se poziva u filozofiji negoli u znanosti: Hegelova politička filozofija očit je primjer. U oba slučaja bilo bi apsurdno poricati da okolnosti igraju veliku ulogu u pogledu porijekla i vrijednosti teorije.

To također važi za filozofiju znanosti Sir Karla Poppera.

Sam Popper ostavio nam je kratak, ali slikovit prikaz društvenih okolnosti u kojima se rađala njegova filozofija. Mjesto radnje je Beč, grad u kojem je Popper studirao. Vrijeme radnje je razmeđa našeg stoljeća, godine neposredno nakon prvog svjetskog rata. Društvene okolnosti bile su... možemo reći: "svijet se obrnuo naopačke".

U Austriji je poraz Centralnih sila sa sobom donio zbacivanje svih dotadašnjih autoriteta: političkih, moralnih, religijskih i financijskih. Stare su se strukture rastopile gotovo preko noći; sve vrste "izama", marksizam, anarhizam, frojdijanizam, dadaizam,  obećavajući Veliki preokret borile su se za mlade glave i za vlast. Divlji Ciganin koji nikada nije upravljao ni u sedlu svog života, mogao se probuditi s uzdama službene dužnosti u rukama. Ali nije se raspalo samo Austrougarsko carstvo. Za misao mladog Karla Poppera nije ništa manje značajna bila propast jednoga drugog, daleko zdravije utemeljenog carstva: Newtonovog carstva fizike. Za tren oka u umjetnosti je Zapadne Evrope antiakademizam postao  njena akademija. Muzeji su odjednom bili puni umjetničkih djela dotad najprezrenijih afričkih plemena. Viktorijanska je arhitektura postala predmet općeg gnušanja i užasavanja. Započela je duga i mučna osveta crnačke glazbe nad bijelim čovjekom. Ukratko, došlo je doba jazza.

Riječi Cole Portera "Anything goes" ne odgovaraju toj situaciji u potpunosti, jer pretpostavljaju da je promjena slučajna, anarhična. Mnogo su joj primjerenije njegove riječi "i noć je sada dan.... i dobro je sad loše", jer sadrže ideju obrata, a ne slučajne promjene. Istina, te ideje katkad je teško razdvajati. I prorok Izaija, kad kaže "doline će se uzvisiti, brda i planine uniziti", ostaje podložan sumnji zbog nejasnoće obećanja - obećava li nam dolinu ili samo nove planine umjesto negdašnjih dolina? Pa ipak su te dvije ideje različite; ideja obrata, a ne slučajne promjene ključ je ere jazza. Ona je, tvrdim,  također ključ Popperove filozofije znanosti.

II:     Oduvijek se vrlo jasno osjećala razlika između znanstvenih sudova i spekulacija filozofije, religije i pseudoznanosti. No po čemu se oni ustvari razlikuju? Prema dugoj filozofskoj tradiciji (i zdravom razumu), razlika je u tome što su sudovi znanosti provjerljivi. U tome su se po mnogo čemu revolucionarni logički pozitivisti (tvorci Popperova dominirajućeg filozofskog okružja) sa svima slagali. Ali Popper kaže da  se znanstveni sudovi razlikuju po tome što su opovrgljivi.

Glavna filozofska struja, barem od Bacona, uvijek je isticala  da je metoda znanosti u osnovi induktivna (i u tome su se logički pozitivisti s njima složili). O budućnosti zaključujemo na temelju prošlosti, o nezamijećenome (ili nezamjetljivome) na temelju uočenoga, i uopće, o nespoznatome zaključujemo na temelju spoznatoga. Popper, međutim, ističe da mi o zamijećenome ne zaključujemo niti možemo zaključivati na temelju uočenoga; da u znanosti uvijek zaključujemo iz poznatog na nepoznato i da je metoda znanosti posve deduktivna.

Znali smo govoriti da je bit znanosti oprez. Popper umjesto toga kaže da je bit znanosti smjelost te da je od dviju inače jednakih teorija bolja ona odvažnija.

Znanost se nekada razlikovala od nagađanja i svakodnevnog mnijenja po izvjesnosti, definitivnosti i neoborivosti svojih zaključaka. Newton se ponosno hvalio kako se nikada ne petlja s hipotezama, i ta je tvrdnja trebala predstavljati ideal znanosti. No Popper kaže da zaključci znanosti nikada nisu ništa više od nagađanja, hipoteza, pretpostavki; da je ne baviti se hipotezama neostvariv i poguban ideal, te da neoborivost teorije nije vrlina, već njen nedostatak.

Opreznija varijanta konvencionalne filozofije znanosti tvrdi da znanstveni zaključci ustvari nikada nisu izvjesni, već da im ide u prilog velika premoć vjerojatnosti. Popper nadalje kaže da znanstveni zaključci nikada ne mogu biti vjerojatni; da teorije nikada ne mogu postati vjerojatnije; kada se pronađu dokazi koji im idu u prilog, onda je to zato što su bili pri ruci; i ne samo da svaka znanstvena teorija započinje kao beskrajno nevjerojatna već takva mora uvijek i ostati.

Lako bismo mogli navesti i druge primjere, ali ovo što smo rekli bit će posve dovoljan uzorak središnjih Popperovih razmišljanja iz njegove rane faze. U svakom slučaju, čak i onaj slušatelj koji dosada nije poznavao poperizam, sada shvaća njegovo implicitno pravilo i može sam konstruirati nove primjere sve dok ne bude njima zadovoljan. Psihoanalitičar bi u Popperovoj strasti prema obrtanju stvari mogao vidjeti (ili zamisliti da vidi) nešto više od "pubertetskog revolta", nešto u biti patološko. Zasad želim samo pokazati da središnji dijelovi Popperove filozofije doista razotkrivaju takav obrazac. O drugim dijelovima Popperove filozofije, kasnijim ili manje značajnim od navedenih, u ovom članku neću govoriti. Zanima me samo raniji i bitniji dio poperizma, jer on je "pobijedio Zapad".

Pobijedio ga je smiješnom lakoćom. Doista, nikada nije bilo sumnje da će filozofija tako primjerena eri jazza biti prihvaćena. Popper ju je počeo objavljivati 1934; čitava generacija pohlepno je prihvaćala njegove šokantne preokrete uvriježenih ideja, gotovo brže nego što ih je on mogao zapisati. Istom je brzinom i napredovao. Napustio je Evropu kao emigrant neposredno pred početak drugog svjetskog rata, krajem rata postao je docent, a ubrzo zatim i profesor logike i znanstvene metodologije na Londonskom sveučilištu. Do 1950. s lakoćom je postao jedan od najutjecajnijih filozofa znanosti na Zapadu. U njegovim su rukama tisuće studenata prošle "prevrednovanje svih vrijednosti" pretvarajući svoje nasljeđene ideje o znanstvenim vrlinama u mane i obratno (baš kako kaže pjesma Colea Portera).

I:     Filozofi nisu bili jedini koji su prošli poperijansko konvertitsko iskustvo. Daleko od toga: evanđelje toliko u skladu s duhom vremena nije se moglo zadržati u okvirima toga skromnog slušateljstva. Popperova filozofija znanosti zahvatila je gotovo cjelokupnuu obrazovanu publiku. Što je najčudnije od svega, ona je zahvatila i same znanstvenike. Znanstvenici gotovo uvijek drže da filozofi o znanosti pišu nerazumljivo, površno ili glupavo. Ali Popperova filozofija znanosti bila je oblikovana u skladu s poviješću znanosti, osobito one 20. stoljeća, u tolikoj mjeri da su mnogi znanstvenici prilikom čitanja osjetili ugodan "šok prepoznavanja". Znanost koju su oni poznavali "iznutra" bila je sličnija nizu "nagađanja i odbacivanja", negoli akumulaciji izvjesnosti, kako je stajalo u udžbenicima i staromodnim historiografijama znanosti. Stoga među najvatrenijim Popperovim pristalicama možemo naći i mnoge dobitnike Nobelove nagrade za znanost; čak ćete i danas, ako sretnete sredovječnog ili starog znanstvenika, gotovo sigurno naići i na filozofiju znanosti sastavljenu od poluzaboravljenih otpadaka poperizma. (Osobito je omiljena ideja o neznanstvenosti neoborivih teorija). Ona je pravi hit i drugi filozofi znanosti mogu joj samo tužno zavidjeti.

Od godine 1950. Popperova slava samo je rasla. Popper je danas "veliki starac" Britanije, dobitnik nebrojenih akademskih priznanja, plemić, vitez časti itd. Njegovo pero nije izgubilo ništa od lakoće kojom je nakada pisalo. Glomazna izdanja puna petits riens i dalje naviru s njegova stola; a izdavači koji prepoznaju dobru stvar kad je vide puzat će preko staklenih krhotina samo da ih prigrabe. Nijedan filozofski pisac ne može se nadati da će za života doseći poželjniji položaj.

No tako je samo kad govorimo s obzirom na drušvene okolnosti. Intelekturalno, tj. s obzirom na samu filozofiju znanosti, postojeća situacija Popperu izgleda poput "grozne noći u gradu", a to doista i jest. Razlog tome možemo naći u staroj priči o Pandorinoj kutiji ili o duhu koji se ne želi vratiti u bocu. Jedno je započeti revoluciju, u filozofiji ili drugdje, a posve nešto drugo kontrolirati je. Pokazalo se da doba jazza ima strašnu snagu koju nitko, u filozofiji kao ni u glazbi, nije predvidio. U oba slučaja njegovi počeci sada pripadaju gotovo nepojmljivo dalekom djevičanskom razdoblju.

Jedna od rijetkih tema u kojima Popper nije pronašao način da obrne uvriježena uvjerenja bila je matematika. U matematici je barem priča o "akumulaciji izvjesnosti" izgledala naprosto točna, pa se Popper, eto, jednom pomirio s tim da se mora složiti s logičkim pozitivistima. Zbog toga nikada nije imao mnogo što reći o matematici.

Kad se učinilo da jedan njegov učenik može proširiti poperijanski utjecaj na dotad neosvojena područja, bilo je to poput groma iz vedra neba. Bio je to Imre Lakatos, koji je od 1963. do '64. godine objavio dug niz članaka u kojima je do u tančine dokumentirao mijene pojedinih geometrijskih tvrdnji tijekom 18. i 19. stoljeća: odbacivanja, ograničenja, ponovna odbacivanja, reinterpretacije, ponovna odbacivanja...

Isprva je efekt tih članaka bio senzacionalan. Pokazalo se da je matematika također stvar "nagađanja i odbacivanja" kao i empirijska znanost! To je morala biti glazba za Popperovo uho. Koji bi majstor mogao odoljeti vrijednom šegrtu koji je pokazao da je on još i više u pravu, u pravu i na području širem nego što je sam zamišljao? Godine 1969, kada je  došlo vrijeme da Popper ode u mirovinu, Imre Lakatos dobio je posao na londonskoj katedri.

II:     Pa ipak, njegov je dar Popperu bio danajski, a to se moglo već tada otkriti. Matematičke su tvrdnje fundamentalno drukčije prirode od empirijsko-znanstvenih, a različito ih i spoznajemo: tako su oduvijek vjerovali gotovo svi filozofi, a mnogi su to vjerovali i u vrijeme kad se početni utjecaj Lakatosevih članaka već istrošio. Ako povijest matematike  u osnovi nije različita od povijesti empirijske znanosti, to samo pokazuje da je povijest jedno, a filozofija, bilo matematičke ili emprijske znanosti, posve nešto drugo - to je bila dugotrajnija reakcija koja se pokazala točnom. Popperovi su kritičari svo vrijeme s dobrim razlogom optuživali Poppera da filozofiju znanosti potiskuje pomoću povijesti znanosti i da pozivajući se na historijske činjenice samo prividno rješava pitanja logičke vrijednosti . Stoga je Lakatosev nagli prodor u matematiku staru kritiku učinio gotovo neoborivom. Bila je to sicilijanska ekspedicija poperizma; u namjeri da carstvu priključi novo značajno područje, ona se fatalno odrazila na sjedište samog carstva.

Popperu nije trebalo dugo da zaključi kako je intelektualno i osobno imao zmiju u njedrima. ]vrsto ustoličen, Lakatos je svoju pažnju usmjerio na empirijske znanosti, ne dopustivši da gospodareva doktrina na tom planu ostane nepomućena. Nitko, pa ni Lakatos, nije poricao elementarnu asimetriju i "kletu iteraciju" na kojoj je Popper inzistirao: budući da, naprimjer, bilo koji broj crnih vrana ne može verificirati sud "sve su vrane crne", jedna vrana neke druge boje dostaje za opovrgavanje tog suda. Lakatos je samo pokazao, a Popper nije bio u položaju da u to posumnja, kako se u povijesti stvarne znanosti takve jasne i odlučive falsifikacije ustvari nikada ne pojavljuju. Niti se mogu pojaviti, tvrdi Lakatos. Popper je rekao da su marksizam, psihoanaliza, astrologija itd. pseudo-znanosti, jer su njihove središnje tvrdnje "neopovrgljive", tj. u skladu sa svakim izvještajem o postojećim ili mogućim opažanjima. No tada je, ističe Lakatos, Newtonova fizika - kao i svaka tipična znanstvena teorija - u tom smislu neopovrgljiva.

Ta je tvrdnja točna i  stoga je postala "vrlo očit pogodak". Ali je Lakatosu postavila obeshrabrujući zadatak rekonstrukcije poperijanske filozofije znanosti. Lakatos je, naime, ostao do srži lojalan poperovac. (Pritom ne mislim da je ostao dovoljno lojalan da zadovolji Poppera, jer taj uvjet ne zadovoljava nitko.) On nikada nije uspio posumnjati u osnovna načela škole, recimo u bezvrijednost indukcije. Poput Poppera, on je također odlučio oblikovati filozofiju znanosti prema konkretnoj povijesti znanosti, samo s tom razlikom što je povijesti bio vjerniji od Poppera. Unutar dva poperovska ograničenja, osjetljivosti na "hipotetički deduktivizam" i povijest znanosti, Lakatos se suočio sa zadatkom da razlikuje između dobre i loše znanosti. No prije toga morao se suočiti s još hitnijim zadatkom razlikovanja između znanosti i ne-znanosti. Jer bez toga očito ne bi postojala nikakva razlika između Karl-Popperovske i Cole-Porterovske filozofije znanosti, prema kojoj "sve ide".

Rezultat je Lakatoseva teorija istraživačkih programa. Neću zalaziti u pojedinosti. Premda smo uviđavni prema autorovoj ranoj smrti, moramo reći da je ta teorija, kao odgovor na oba pitanja s kojima se Lakatos suočio, iznimno neuvjerljiva. ]ini se da ni njega samog nije uspjela uvjeriti. Na pitanje "Po čemu se znanost razlikuje od ostalih stvari?" Popper ipak daje definitivan odgovor, premda pogađa daleko od cilja. Lakatosev odgovor beznadno je neodređen, ili bolje reći, on uopće ne daje odgovor. Pitanje je posve filozofsko, no u pokušaju da odgovori na njega Lakatos se zajedno s čitateljima gubi u neprozirnom gustišu detalja povijesti znanosti. I gore od toga; on sam priznaje da je na nekim mjestima jednostavno preradio povijesne detalje; to je postupak koji istodobno uspijeva biti i skandalozan i besmislen.

I:     No sve da je i drukčije, to ne bi igralo veliku ulogu; jer još dok je Lakatos pisao, na filozofskom ga je krilu nadmudrio jedan puno primjereniji povjesničar znanosti. Thomas Kuhn, Amerikanac, stekao je veliku reputaciju svojom ranom studijom o kopernikanskom obratu u astronomiji. On nikada nije bio poperijanski posvećenik. (Poperizam je u filozofiji gotovo isključivo britanska sklonost.) On je samo udahnuo dovoljno smrtonosnu dozu poperijanske radijacije, uostalom poput drugih, "poput pijeska mora mnogolikosti".

Kuhnovo svjedočanstvo o slaganju s "antiinduktivizmom" i ostalim središnjim točkama poperizma imamo napismeno. Jednom usmjeren na pravi put, taj je filozof znanosti u knjizi Strukture znanstvenih revolucija  postigao golem efekt. Više od pola milijuna primjeraka te knjige prodano je samo u engleskom izdanju, a prevedena je na nebrojene jezike. ]ak i među filozofima, inače vrsti ljudi poznatoj po otpornosti, mnogi su podlegli ili su se (ako dopustite žargon struke) "pokuhnili". U intelektualnim slamovima, gdje je otpor općenito slab, među sociolozima, pedagozima, antropolozima i sličnima, razorno djelovanje te knjige bilo je strašno. I što je još značajnije, ta se knjiga i dalje čita, a posljedice po tisuće znanstvenika zacijelo neće izostati.

Kuhn tvrdi da je u povijesti znanosti primijetio izvjestan krug. Prvo, postoji "pred-paradigmatsko" stanje, u kojem kaos činjenica nadilazi sposobnosti istraživača; nude se teorije, ali nijedna ne pobjeđuje, rješenje jednoga postaje problem za drugoga itd. Tada se pojavljuje paradigma, neki priznati model po kojemu treba raditi. Obično, ali ne i nužno, radi se o knjigama kao što su Darwinovo Porijeklo, Newtonova Principia, ili Kopernikova De Revolutionibus.

Paradigma nameće razumljiv red zbrci poznatih činjenica, neke probleme rješava izvjesno, a ostalima ukazuje smjerove rješavanja. Vođeni paradigmom, znanstvenici proždiru problemska područja: to razdoblje Kuhn naziva "normalnom znanošću". Međutim, prije ili kasnije, poput pukotina i algi na brodskom koritu, gomilaju se teškoće što onemogućuju uspješnu paradigmu: množe se "anomalije". Kada taj proces postane dovoljno ozbiljan i ako (premda samo ako) se ponudi nova paradigma, nastupa razdoblje "promjene paradigme" ili "revolucionarne znanosti". Mladi znanstvenici napuštaju staru i prihvaćaju novu paradigmu, kao što štakori napuštaju još nepotonuli brod za koji, međutim, nekako znaju da mu predstoji propast. Nova paradigma pobjeđuje, novo razdoblje normalne znanosti započinje i... tako idemo dalje.

Sve biste to, naravno, mogli smatrati saldom povijesti znanosti, a s obzirom na to je li više ili manje ispravan, smatrat ćete ga više ili manje vrijednim. No takav se stav ne podudara s onim što je zamišljeno, tj. s načinom na koji to shvaća Kuhn. On smatra da je dostatno prihvatiti izvjesnu filozofiju znanosti, naime najbeskompromisniju relativističku vrstu filozofije. On ne govori, niti će vam dopustititi da mu pomognete da progovori o istini ili laži (što poperovce muči još i više): on tvrdi da tu vrstu govora "ne može razumjeti". (Zaista morate biti učeni kako biste, poput Kuhna, mogli smatrati da se radi o teško razumljivim stvarima.)

"Znanje", "otkriće", "napredak": ha, sve to, naravno, nije ništa doli jezik kojim sljedbenici svih paradigmi označavaju vlastite aktivnosti. Kao ni govor o "reformama" u politici, te se aktivnosti ne smiju uzimati "zdravo za gotovo": napokon, ne nazivamo li rezultat aktivnosti svoje političke družine uvijek "reformom"? Ili, kako to Kuhn stidljivije kaže, takav je govor relativan s obzirom na paradigmu. Po njegovom mišljenju, u promjeni znanstvenih paradigmi nema ničega racionalnog. On je stalno uspoređuje s onim što psiholozi zovu promjenom oblika: s neracionalnim procesom uslijed kojega uspon zvjezdane putanje odjednom vidimo kao pad ili skup slučajnih crta u sljedećem trenutku ucjelovljujemo u ljudski lik. Na to se svodi povjest znanosti, usprkos onoj vigovskoj retorici prošlih stoljeća o napretku i prosvjetiteljstvu.

II:     Kuhna je, međutim, smijenio filozof s kojim je doba jazza napokon procvalo: Paul Feyerabend. On je u jednoj svojoj fazi bio poperijanski konvertit, ali se ponovno obratio; sada nam prezentira nešto od duha bivšeg člana seminara: javno vrijeđa suprugu Sir Karla, poziva na otpuštanje londonskih filozofa itd. Njegov gubitak vjere potakla su djela Thomasa Kuhna i Imre Lakatosa, ali još i više njegova pojačana osjetljivost na Popperovu autoritarnost: ne samo u stilu već i u  sadržaju. Feyerabend sebe naziva "dadaistom", a svoju filozofiju "epistemološkim anarhizmom". On naglašava da znanost ne zna, niti bi trebala znati za metodološka pravila, za logiku - induktivnu, deduktivnu ili kakvu bilo. Slogan koji je izabrao (i koji brani od svih što dolaze) naslov je Cole Porterova starog hita Anything Goes!

Feyerabendov je glavni manifest knjiga pod naslovom Protiv metode. Od svih proizvoda ljudskog uma u cjelokupnoj povijesti to je jedan od najneobičnijih. Nemoguće je ukratko razotkriti jedinstvenu apsurdnost te knjige, ali možemo navesti par autorovih slabosti. Feyerabend, naime, kaže, i to nije šala ni dječačka dosjetka na temu "zakona", već je posve ozbiljno, da se o znanstvenim zakonima mora odlučivati kao i o drugim zakonima u otvorenom društvu: demokratskim glasanjem. On je također uporan pristalica čarobnjaštva, voodooa i astrologije i ne odbija čak ni pomoć Carlosa Castanede, sumnjivog i zagonetnog autora "Don Juan"-knjiga. Feyerabend je profesor u (naravno) Californiji, i jedan je od najbolje plaćenih filozofa na svijetu. Njegove sabrane članke sada objavljuje Sveučilište u Cambridgeu, sveučilište Newtona i Darwina.

U filozofiji znanosti na svjetskoj sceni dominiraju ta tri autora, Lakatos, Kuhn i Feyerabend. Ako uzmemo reprezentativni udžbenik novijeg datuma, kao što je Chalmersov udžbenik s naslovom Kakva je to stvar što se zove znanost?, vidjet ćemo da autorovu pažnju gotovo isključivo zaokupljaju ta tri pisca. Popper se često navodi, no on figurira uglavnom kao vrijedan, ali nepodnošljiv prethodnik, na kojeg se vrijedi kladiti 6:10. O samom naslovu knjige mogli bi se napisati svesci. Zvuči potpuno Feyerabendovski - kao kombinacija lakomislenosti i prijetnje. (Za poznavaoce Feyerabenda, čak i crtež mačke na omotu knjige ima značenje.) I, naravno, taj nas naslov ponovno vodi Cole Porteru i njegovoj pjesmi Kakva je to stvar što se zove ljubav?. Ove slutnje nisu slučajne: dubina zaziva dubinu, kako bi rekli marksisti.

Popper se, kao što sam naznačio, prema filozofiji Lakatosa, Kuhna i Feyerabenda odnosi onako kako bi se svatko trebao prema njoj odnositi: s mržnjom, podsmijehom i prezirom. Svako podsjećanje na to da bi sam mogao biti njen začetnik, on odbacuje s beskrajnim gnušanjem. Ali to je specifična vrsta astigmatizma raširena među očevima - otac Verkovenski ni po cijenu vlastitog života ne vidi kako bi mogao biti odgovoran za svog sina. No drugi tu vide jednostavan kauzalni lanac; u ovom slučaju u Popperovo očinstvo ne može se ozbiljno posumnjati.

Lakatos, Kuhn i Feyerabend, kao i Popper, pripadaju širokoj osnovnoj struji empirizma: oni se slažu u tome da o našem univerzumu ništa ne možemo naučiti drukčije doli iz iskustva. Pa tko ih je onda naučio da o stvarnom univerzumu ne možemo naučiti ništa, čak ni iz iskustva - tj. da je indukcija bezvrijedna? Popper, naravno. Treba samo povezati ova dva stava kako bismo izveli zaključak da o stvarnom univerzumu uopće ne možemo ništa naučiti. No kada Lakatos, Kuhn i Feyerabend (s više ili manje veselja) izvedu isti zaključak, Popper je uvrijeđen.

Nihilistička ili iracionalistička priroda takve filozofije znanosti danas je u izvjesnom smislu javna tajna. Ali kako se ta tajna sačuvala tako dugo? Gotovo četrdeset godina poperizam se uspijevao provlačiti kao nešto posve različito, a Poppera su smatrali vrhovnim neprijateljem iracionalizma. Kako je došlo do te izvanredne zbrke?

Naravno, ne namjerno; filozofi nisu takvi. Oni ne zavaravaju druge ako i sami nisu u šakama zablude. Varka o kojoj govorim nastala je zahvaljujući izvjesnoj zloupotrebi jezika u kojoj su uvelike ogrezli Popper i njegovi sljedbenici. Zloupotreba je nesumnjivo utjecala na same autore kao i na njihove čitatelje; premda, naravno, da je utjecala samo na autore, to ne bi bilo važno.

                        *  *  *

D.C. Stove: Popper i doba jazza (II)

I:     Neke su riječi uspješne, druge nisu. "Tražiti", na primjer, nije takva riječ. Nešto možete tražiti bezuspješno ili možete tražiti nešto što uopće ne postoji. "Pronaći", s druge strane, jest uspješna riječ: nešto ne možete pronaći bezuspješno; možete pronaći samo ono što postoji. "Dokazati" je uspješna riječ, dok "vjerovati", naprimjer, nije: možete dokazati samo istinu, ali vjerovati možete i u nešto neistinito. "Opovrgnuti" je uspješna riječ, jer znači "dokazati lažnost nečega", dok "negirati" nije, jer znači samo "pretpostaviti lažnost nečega". I tako dalje.

Ali uspješna riječ može se unutar ili izvan konteksta upotrijebiti tako da se njena implikacija uspješnosti poništi ili "neutralizira". Jedan od načina na koji se uspješna riječ može neutralizirati jest taj da se stavi u navodnike, kao primjerice u rečenici "Ministar je 'opovrgnuo' izjave prema kojima je zavarao parlament". Drugi je način promjena značenja riječi: upotreba uspješne riječi tada kao da ne implicira uspjeh. Kad se to čini jasno i namjerno, rezultat je obično duhovit: kao u primjedbi Marka Twainea o nekom mladiću koji "nije toliko skup stvari koje ne zna, koliko skup stvari koje zna, ali koje nisu točne." Do promjene značenja obično dolazi nesvjesno, zbog neznanja, zaboravnosti ili nepažljive upotrebe uspješne riječi. Tako se naprimjer radi o pukom neznanju kada australski ili američki novinari mijenjaju značenje uspješne riječi "opovrgnuti". Oni pišu "Ministar je opovrgnuo izjave", a pritom žele reći samo to da ih je negirao.

"Znanje" je, naravno, uspješna riječ: znati možemo samo ono što je istinito. Isto tako i "otkriće": možemo otkriti samo ono što postoji. Također i "objašnjenje": ne možete objasniti zalazak sunca na zapadu drukčije nego onako kako se to uistinu odvija. To su po sebi trivijalne činjenice o značenjima neke riječi. Same za sebe one su isto toliko značajne koliko i činjenica da možete biti oženjeni jedino svojim bračnim drugom.

Ali "znanje", "otkriće" i slične riječi važne su, ustvari apsolutno neizbježne ako pišete o povijesti ili filozofiji znanosti. Zamislite pokušaj da se o tome piše bez upotrebe navedenih ili sličnih uspješnih riječi! Smiješno. Uspješne riječi moći ćete lako, čak vrlo lako izbjeći ako pišete o procesiji Svetog duha; ali ne i ako pišete o ekvinocijima. Takve vam riječi ne trebaju ako pišete povijest hiromantije, ali vam trebaju ako pišete povijest kemije. No dobro, sad znamo: Popper i poperovci bili su prisiljeni služiti se tim riječima poput svih onih koji pišu o povijesti ili filozofiji znanosti. No postoji problem: te su riječi uspješne, a poperijanska filozofija prezire samu ideju znanstvenog uspjeha i podrazumijeva da znanje ili otkriće nikad nisu postojali niti mogu postojati. Rješenje: ne možeš bez starih uspješnih riječi, stoga se njima služi, ali ih neutraliziraj.

I upravo su to Popper i njegovi nastavljači Lakatos, Kuhn i Feyerabend radili kako treba. Naravno, ne baš cijelo vrijeme, jer to bi čitateljima i njima samima svratilo pažnju na tu zloupotrebu jezika, ali dovoljno često da neutraliziraju riječi kao što su "znanje" i "otkriće", svoj vjeran, literaran zaštitni znak.

Navodni znak Lakatosevo je glavno oružje za ukidanje znanstvenog uspjeha. On gotovo uvijek piše "'dokaz'" (u navodnicima) umjesto "dokaz", "'činjenica'" (u navodnicima) umjesto "činjenica" itd. Popper i ostali  to također rade, ali oni se češće oslanjaju na promjene značenja riječi. Tako  Kuhn, naprimjer, na jednom mjestu tvrdi da je Galileo otkrio neke stvari za koje nam u istoj rečenici govori da ne postoje. Popper je u takvim stvarima majstor, pravi učitelj drugima. Uzmimo, naprimjer, izraz "naslućeno znanje", njegovu kovanicu kojoj on pridaje veliku važnost. Izraz je besmislen, jer znanje je nešto za što se zna da je istinito, dok je naslućeno samo ono za što se ne zna je li istinito ili nije. No bez obzira na to: koliko ima danas čitalaca sposobnih da prepoznaju gramatičke pogreške kad na njih naiđu? ]ak i ako ih prepoznaju, koliko će se građana u našem dobu jazza usuditi da protuslovi? Sve ide. Kada čitaoci jednom prihvate izraz poput tog, pisac može biti siguran da će sve srediti. Izraz "naslućeno znanje", kaže nam Popper, sadrži jezgru "solucije problema indukcije". Pa, u neku ruku, to je točno, ali važi i za sve druge probleme. Jer, kakav bi to problem morao biti, koliko težak, da se ne rastvori u dovoljno jakoj soluciji besmislice?

II:     Upotrebom stare vigovske uspješne riječi možete poticati optimističke stavove o znanosti, njihovom neutralizacijom ih podrivate. Kada se piše o znanosti, ništa, dakle, ne može bolje poslužiti poperijanskim ciljevima od procesa neutralizacije uspješnih riječi. Štoviše, upravo je iz njega po prvi put proizašla Popperova filozofija.

Proizašla je, kako kaže Popper, iz novog uvida u prirodu znanstvenih stavova, prema kojemu je karakteristika neznanstvenih stavova neopovrgljivost. Tom novom rječju on je u početku označavao "konzistentnost s bilo kojom opservacijskom tvrdnjom". No isprva je taj svoj novi uvid radije nazivao neoborivošću. Pisao je ustvari tako kao da "neoborivost" znači isto ili gotovo isto što i "neopovrgljivost".

Ali to naravno nije tako. "Neoborivost" je uspješna riječ. Ona označava ono "neosporno", "nesumnjivo", "izvjesno", u smislu nečega što je "znano kao izvjesno"; a stoga uključuje i "istinito". Ali "neopovrgljivo" ne uključuje "istinito": to je činjenica koju i Popper ističe. (Jer tvrdnje lako mogu biti konzistentne svakom opservacijskom stavu, a da nisu istinite, naprimjer tvrdnja "Postoje duhovi".) Zbog toga upotreba riječi "neoborivo" u smislu "neopovrgljivo", kakva je svojstvena Popperu, neutralizira uspješnu riječ "neoborivo".

Postupak neutralizacije bio je Popperu prijeko potreban. Klica iz koje je proizašla cijela njegova filozofija jest načelo prema kojem je porok u teoriji neoborivost, a ne neopovrgljivost. Tvrdnja da neopovrgljivost nije vrlina, već porok, nije morala uvjeriti ljude, ali ih nikako nije mogla ni šokirati, jer nitko prije Poppera nikad nije ni mislio o tom svojstvu "konzistentnosti sa svakom opservacijskom tvrdnjom". (To je svojstvo doista vrlo nezanimljivo, jer je zajedničko gotovo svim tvrdnjama.) No recite umjesto toga da je neoborivost porok, a ne vrlina teorije i odjednom ćete dobiti element šokantnog obrata koji doba jazza traži i koji je Popper uvijek na neki način postizao. Taj je šok posljedica očite, ili točnije, brutalne neutralizacije jedne od najjačih uspješnih riječi - riječi "neoborivost".

Nedovoljno je reći da "neoborivo" i "neopovrgljivo" ne znače isto. Kako prva znači "znati kao izvjesno", a druga "konzistentno sa svakom opservacijskom tvrdnjom", očito ne postoji veza među značenjima tih riječi. Po značenju one se odnose kao riječ "težak" u sintagmi "težak mislilac" i  riječ "debeo". Onaj tko bi izjednačio teške mislioce s debelima i ponosno ustvrdio kako je došao do nove spoznaje o prirodi mislilaca, skrivio bi prilično čudnu dosjetku. Onaj tko neoborive tvrdnje izjednačava s neopovrgljivima i ponosno tvrdi kako je došao do nove spoznaje o prirodi znanstvenih sudova, nije zaslužio ništa bolje.

Neznalice smatraju da filozofi postaju slavni zbog dubokih misli, ali - barem u doba jazza - postoje drugi putovi koji vode istim rezultatima. Jedan je od njih nemilosrdno ponavljanje spomenute dosjetke i opća sklonost upotrebi riječi uz veseli zaborav njihova značenja.

Kako je itko ikada mogao pogriješiti i proglasiti "neopovrgljivo" i "neoborivo" sinonimima? Pa, mogli bismo reći da je  "neopovrgljivost" bila nova riječ i da je često teško u potpunosti shvatiti njeno značenje čak i kad je pažljivo objašnjena. Ali mislim da pogreška leži na drugoj strani, u riječi "neoboriv". Zahvaljujući procesu ironizacije u eri jazza popustila je čvrstoća njenog i sličnih značenja.

Neke se riječi rađaju kao ironične: primjerice kolokvijalna riječ "sveznalica" ili "sveznadar". One, naime, gotovo oduvijek označavaju osobu koja ne zna sve, već to samo misli, ili onu koja se takvom želi prikazati. Nasuprot tome, ironizacijom nazivam postupak kojom neka riječ postaje ironična. Uzmimo naprimjer riječ "entuzijast". Ta riječ doslovno označava ili je početno označavala osobu zaokupljenu bogom; no od sredine 18. stoljeća ona označava osobu koja pogrešno vjeruje da je njime zaokupljena. (Riječ je kasnije ponovno promijenila značenje.)

Postoje brojni slični primjeri. "Sanktimonijalan" je u početku značilo "pobožan", dok danas znači "licemjeran". Na pola puta ironizacija prelazi u dvosmislicu, kao u riječi "mudar". Naposljetku "A" počinje značiti "ne A, već ono što taj-i-taj vjeruje da A jest". Nevidljivi navodni znaci prirastaju uz riječ i više ih ne možemo odbaciti.

I:     Iz razumljivih razloga većina je potpuno ironiziranih riječi danas vezana uz religiju. Danas samo neki od nas vjeruju u postojanje boga -  nekoć su u to vjerovali gotovo svi. O tim vjerovanjima želimo, naime, govoriti bez pozivanja na dosadne perifraze, kako ne bismo stalno morali napominjati da se s njima ne slažemo. Najbolje ćemo to učiniti ako zadržimo religiozne riječi, ali s ironičnim značenjem. To rješenje prihvaćamo posve nesvjesno. Riječ "svetac", naprimjer, potpuno je ironizirana. "Sveto" sada znači "ne sveto, već ono što taj-i-taj smatra svetim". ]ak i kad bi nam životi bili u pitanju, tu promjenu značenja ne bismo mogli izbjeći.

Pretpostavimo sada da ste analogno "izgubili vjeru" u znanost. Tada vjerujete da ništa u znanosti nije spoznato i izvjesno; no gotovo svi ostali uvjereni su da u znanosti postoji mnoštvo stvari koje to jesu. Poželjet ćete tada da o tom općem uvjerenju možete popričati (ili nešto napisati o povijesti ili filozofiji znanosti). Poželjet ćete o tome govoriti bez perifraza, tako da ne morate stalno napominjati kako se s njima ne slažete. Prirodno, zadržat ćete riječi koje konotiraju izvjesnost, kao što je "neoborivo"; ali kao što pomanjkanje vjere u boga neizbježno teži ironizaciji religioznih riječi, vaše pomanjkanje vjere u izvjesnost neizbježno će voditi ironizaciji riječi s konotacijom izvjesnosti. U vašoj će upotrebi "neoborivo", naprimjer, težiti nevidljivim navodnim znakovima; počet će značiti "ne ono neoborivo, već ono za što taj-i-taj vjeruje da je neoborivo".

Naravno, to je upravo Popperov slučaj. Za Newtonove se "zakone" mehanike i gravitacije dvije stotine godina vjerovalo da su spoznati, tj. izvjesni, pa ipak to nisu bili. Popper i mnogi drugi zaključili su da ništa nije izvjesno zato što Newtonova fizika nije izvjesna. Bilo je stoga neizbježno da se u njihovoj upotrebi riječi "neoborivo" i slične ironiziraju.

Zato kažem da je čvrsto značenje riječi kao što je "neoborivost" izgubilo črvrstoću već u vrijeme kad je Popper pisao svoje radove. Otada ironizacija navedenih riječi, barem što se tiče opće upotrebe, nije uznapredovala: riječ "neoborivo", naime, očito nije prošla čitav krug kao riječ "svetac" ili riječ "mudar". No s druge se strane među filozofima ironična ili poperijanska upotreba proširila poput vatrene stihije. U novije doba čak i filozofi na koje Popper inače nije utjecao često riječ "neoborivo" upotrbljavaju u ironičnom značenju.

Iz iskustva mi je poznato da je mučnan posao navesti ih da shvate što rade. Pa ipak, to nije nemoguće. Neke od njih možda ćemo uvjeriti kako je neoborivost (a ne neoborivost pod navodnicima) vrlina, a ne porok teorije, premda je, naravno, porok vjerovati da je oboriva teorija neoboriva. Nesvjesnu ironizaciju te riječi možemo i danas katkada osvijestiti. U tom je smislu dokazano da poperijansko prevrednovanje svih vrijednosti nije posve ireverzibilno.

Premda bismo filozofije trebali mjeriti intelektualnim mjerilima, one nisu čisto intelektualni proizvodi, jer su ukorijenjene u snažnim osjećajima. Stoga, ako filozof sistematski eksploatira jezik, uvijek će pritom postojati neki "razlog srca". Vidjeli smo neke primjere Popperove zloupotrebe jezika, ali što tvori njenu emocionalnu hranu?

Radi se o osjećaju sličnom onome što ga ima Ezopova lisica koja ne može dosegnuti grožđe. Mi, građani ere jazza, ne pamtimo niti možemo zamisliti pouzdanje i energiju koju je zapadna civilizacija uložila u konačnost Newtonove fizike; no teško da u tome možemo pretjerati. Kad joj je došao kraj, šok razočaranja bio je podjednako snažan. Za filozofe poput Poppera pouka je bila očita: takvo neograničeno povjerenje u znanstvenu teoriju ne smije se nikad više ponoviti. Jer od svih teorija, ona najmanje (u navodnicima) "oboriva" pokazala se kao posve oboriva. No dobro, reći će Popper (kao lisica u basni), ionako bi bilo loše kad bi teorije mogle biti neoborive. Analogija bi bila potpuna da je lisica, usprkos zaključku da nitko ne može okusiti grožđe, počela pisati debele knjige o napretku vinogradarstva.

Jedan od sastojaka toga emocionalnog gliba poperizma, naime razoran strah od njutnovske oholosti, očit je: on leži na samoj površini Popperovih spisa. Ali najizrazitija karakteristika njegove filozofije znanosti, potreba da se svaka općepoznata odlika predmeta okrene naglavce, upućuje na osjećaj dublji od okusa "kiselog grožđa" - ona upućuje na nešto što je karakteristično za doba jazza u cjelini. Mislim da je posrijedi horror victorianorum.

II:     Tom sintagmom označavam užas koji i danas ponekad može osjetiti posjetilac viktorijanskih interijera i izložbi punjenih ptica pod staklenim zvonima ili viktorijanskih lutki i njihove odjeće. Takve stvari danas prenose samo dio kvalitete užasa, ali ne mogu prenijeti ništa nalik intenzitetu ili historijskom značaju tog osjećaja od prije pedesetak - šezdesetak godina.

Među literarnim eksponatima tog užasa - materijala kojim se pune ptice - dominiraju Dickensovi romani. Mnogima je jedan svezak Dickensa bio dovoljan razlog za nelagodu, osobito ako je bio ilustriran; a kuća u kojoj biste našli Dickensova sabrana djela, poput milijuna kuća u kojima su ona doista stajala, bila je noćna mora. Evelyn Waugh s nepogrešivim je instinktom tu noćnu moru pretočio u pretposljednje poglavlje svoje knjige Šaka praha iz 1934. - koje je mnogim čitateljima prije četrdeset godina bilo toliko užasno da ga ni danas ne žele ponovno čitati.

Klasični, originalni izraz horror victorianoruma u književnosti knjiga je Samuela Butlera Put svega živoga iz 1903. Ta je knjiga bila, kako jednom reče Malcolm Muggeridge, prva ručna granata bačena preko viktorijanskog vrtnog zida, prije nego što je stigla frojdovska teška artiljerija, a njena je čudna sudbina posredno ukazala na snagu tog užasa. Butler za života nije uspio objaviti nijednu od svojih brojnih knjiga, osim na vlastiti trošak. Ali dvadeset godina nakon njegove smrti ta posthumno objavljena knjiga postala je bestseller, Biblija generacije. Bila je to ustvari jedna od onih knjiga čiji je uspijeh bio toliko potpun da je ona sama postala izlišna. Tek mali broj mladih danas zna za tu knjigu; ali oni za nju ni ne moraju znati, jer im je već u krvi. Samuel Butler, vrijedno je dodati, jedan je od Popperovih omiljenih pisaca.

Književnost je jedini izraz strahovite revolucije osjećaja koja doba jazza dijeli od predratnog svijeta. Ovdje je, očito, ne mogu opravdati, ali bih želio spomenuti još jedan njen izraz čiji historijski značaj zacijelo nitko neće osporavati: suvremenu arhitekturu.

Danas, kao i tijekom prošlih pedesetak godina, nitko ne može sagraditi lijepu ili barem skladnu zgradu. Bez obzira na razlog, to je naprosto historijska činjenica, poput nemogućnosti da se u inozemstvo otputuje bez pasoša ili poput činjenice da u 12. stoljeću nitko nije mogao napraviti televizor. Nitko ne voli ni pogledati modernu zgradu, a o životu i radu u njoj da i ne govorimo; danas se gotovo nitko ni ne pretvara da to voli. To da je tako dugo čuvana tajna otkrivena, zahvaljujemo djelomice knjizi Toma Wolfea Od Bauhausa do naše kuće. No sve u svemu, Wolfe, osim što neke stvari neopravdano izuzima od svoje optužbe (naprimjer govoreći u prilog zbunjujućem Franku Lloydu Wrightu) griješi u jednoj ključnoj točki. On ne navodi ništa čime bi objasnio kako je došlo do toga da se moderna arhitektura uspješno prodaje svijetu. Ona nije trijumfirala pod utjecajem totalitarnih režima, stoga mora biti da je ljudima ponudila nešto što su željeli, nešto što su htjeli snagom očajnika. Wolfe je možda premlad da bi to znao iz prve ruke, ali nitko stariji od pedeset ne može ni za trenutak posumnjati o čemu se radi: riječ je o bijegu od horror victorianoruma.

Vratimo se kvaliteti tog užasa: mogli bismo ga opisati otprilike ovako: to je osjećaj tmine, mrtvila, zatvorenosti, a povrh svega osjećaj težine i pritiska; tišti nas neka neodređena i masivna tjeskoba, gotovo do gušenja. "Bože, daj mi zraka i izbavi me", to je najkarakterističniji element reakcije patnika.

Barem nakon izvjesnog vremena, mnogi od nas osjećaju tu vrstu užasa kada se radi o kakvim "ostacima" ili o ostacima nekog razdoblja. Pa čak je i taj osjećaj novijeg datuma i ograničen uglavnom na Zapad. Srednjovjekovni su hodočasnici prošli kroz nezamislive patnje kako bi vidjeli religijske ostatke (Kristov pokrov, naprimjer, koji je srećom sačuvan na pet različitih mjesta), ostatke koje moderan čovjek najradije ne bi vidio čak i kada bi, ili možda osobito kada bi vjerovao da su autentični. Ista je stvar i sa svjetovnim ostacima: mnogi od nas ne mogu dugo gledati u te stvari a da se ne počnu gušiti. "Sve su to mrtvaci," možda ćemo prigušeno kriknuti, "neka mrtvi pokopaju svoje mrtve: moj je život preda mnom". Taj opći užas izazvan ostacima možda nije svojstven samo našem stoljeću, možemo ga, naprimjer, uočiti i kod Marka Twaina, posljednjih godina prošlog stoljeća. Ali s nastupom doba jazza taj užas uzrokuju osobito viktorijanski ostaci, književni, arhitektonski i ini, on je odjednom postao "univerzalni krik".

Tvrdim, dakle, da je glavni emocionalni izvor Popperove filozofije horror victorianorum. To je ono što se skriva iza njegove sklonosti tome da svako važeće opće mjesto u staroj filozofiji znanosti okrene naglavce.

I:     Ako je tako, onda barem osjećam veliku simpatiju prema Karlu Popperu. Jer viktorijansko je pisanje o znanosti, a time mislim na spise do godine 1920, dovoljan davež da izazove užas u svakog građanina doba jazza koji je pri svijesti. ]ak ni danas ne mogu čitati Humboldta, Whewella, Milla, Huxleya, Macha, Jevonsa, Durkheima, da i ne spominjem legiju manje originalnih i stoga tipičnijih pisaca tog razdoblja, a da ne osjetim barem tragove užasa o kojem sam govorio. No sada je 1985, a ja sam rođen 1927. u dalekoj koloniji Zapadnog svijeta. Ako je, kako pretpostavljam, Popper osjećao isti užas u njegovom naponu i centru, koliko li je intenzivniji on morao biti!

Što viktorijansko pisanje o znanosti čini tako posebno odbojnim? ]ini mi se da se uglavnom radi o tri stvari:

1. Prvo, ono vam nikad ne dopušta da zaboravite noćnu moru koja se zove viktorijansko kršćanstvo. Sjetite se Darwina. Sramotnu buku koja je 1859. pozdravila Porijeklo vrsta podigli su bezbrojni svećenici i viši klerikalni službenici, na čelu sa Samuelom Wilberforceom, oxfordskim biskupom. Ali bučili su, što je još  značajnije, i priznati znanstvenici kršćanskih uvjerenja, kao što su Sir Richard Owen i Adam Sedgwick. Prava uvreda tim ljudima sastojala se u tome što je Darwinova teorija, pored mnogih nedostataka, bila barem očito poboljšanje njihove briljantne teorije (prema kojoj porijeklo svake vrste treba tražiti u posebnom aktu Božanske volje). Ali oni to nikada nisu rekli. Umjesto toga, oni su izabrali da načelno kažu kako je Darwin "napustio pravu metodu indukcije", "napustio spor, ali siguran Baconov put", i sve su to (kao što je Darwinov sin Francis kasnije napisao) govorili ad nauseam. Ne bismo li sada mogli zaključiti kako produžena dijeta uz takvo smeće od svakoga mora napraviti poperovca? To je doista prizor koji izaziva gađenje! Ali sami darvinovci gotovo da i nisu privlačniji. Wilberforcea su iza leđa zvali "ljigavi Sam", ali za želudac svakog pripadnika doba jazza bili su i sami krajnje ljigavi. Naprimjer, Darwina su dali sahraniti u Westminsterskoj kapeli ne obazirući se na želje njegove obitelji, a vjerojatno i njegove vlastite, kao ni na to što su crkvenog dekana vestminsterskog naveli na skandalozno kršenje dužnosti ishodivši njegov pristanak da se ondje pokopa osoba koja nikad nije bila kršćanske ni bilo koje druge vjeroispovijesti. A kao šećer na kraju možemo dodati da su njihovi instinkti bili potpuno zdravi. Do godine 1882. Darwin je doista postao dio kršćanstva ili barem jednog njegovog dijela, dio one "čudne institucije", naime Anglikanske crkve. Zajedljiva rugalica Samuela Butlera upućena Darwinu, tj. njegovoj odvratnoj slavi, potpuno je opravdana: u Darwinu je "znanost otjelovljena i kroz njega prebiva u nama".

2. Druga stvar koja tišti suvremenog čitatelja viktorijanskih pisaca o znanosti jest njihov gotovo nepokolebljiv vigovski ton. Povijest je svršila; dugom carstvu zablude i praznovjerja došao je kraj; pisac je, ukratko, spoznao sve.

Viktorijansko pisanje o znanosti gotovo je uvijek polupopularno i zbog toga površno. U devetnaestom se stoljeću smatralo da je osamnaesto stoljeće stoljeće površnosti; ali barem kada je riječ o filozofiji znanosti, nitko u 19. stoljeću nije pisao tako duboko kao npr. David Hume stotinu godina ranije. ]ak je i John Stuart Mill, koji se logikom znanosti bavio gotovo kao i svi ostali, u svom najreprezentativnijem djelu s tog područja - u svojoj Logici iz 1943. - objavio tek ponešto što se nije moglo pojaviti i u časopisu Wesminster Review. Gotovo ništa u toj knjizi nije loše. Ali ona malo stvari obrađuje nadugo i naširoko. Želudac doba jazza smatra je nepodnošljivo dosadnom: oceanom mlaka rižinog pudinga.

II:     Ako pokušavamo analizirati horror victorianorum u literaturi o znanosti, navedene su tri komponente, kršćanstvo, vigovština (pretjerana samouvjerenost) i površnost, po mom mišljenju najdominantnije. Mislim da su to stvari što ih mi iz doba jazza zamjeramo načinu na koji se u prošlom stoljeću pisalo o znanosti.

Međutim, ako je tako, onda je greška naša. Ako su to naše glavne zamjerke, onda su one i suviše frivolne; tada su viktorijanci odgovorni roditelji, a mi njihova neodgovorna djeca koja "preziru iz obijesti". Prva od navedenih zamjerki očito je frivolna. Jer, od 400 g. n.e. gotovo da i nije postojalo od kršćanstva nezavisno područje intelektualnog života. Zbog toga bismo u kršćanstvu morali odvojiti zrno od kukolja.

Pređimo na vigovštinu, na pretjeranu samouvjerenost. Glavnina onoga što u djelima pisaca 19. stoljeća gnjavi modernog, "nervoznog" čitatelja, nije ništa drugo doli njihova muška i časna otvorenost. No kad se usredotočimo na to, vidimo da jednostavno ne postoji ne-vigovski način pisanja, bilo da se radi o znanosti ili o čemu drugom. Potpuno je besmisleno, naime, ispričavati se u uvodnim napomenama zbog eventualnih vlastitih grešaka ili neznanja; jer iz očitih logičkih razloga ne možemo reći gdje točno griješimo ili što ne znamo. Autor bi, naravno, mogao umiriti modernu nervoznost kada bi svaku svoju rečenicu započeo s "]ini mi se da...". Takav je postupak također besmislen i iritantan, a osim toga stvara regres ("]ini mi se da mi se čini da...") i sprečava da se ikada išta kaže.

Napokon, recimo nešto i o površnosti. Mogli bismo reći da je povijest zapadne znanosti od godine 1600. gotovo u potpunosti uspješna priča. Poperovcima i ostalim lakoumnim neprijateljima uspjeha to je teško priznati, ali to je naprosto činjenica. Ali ne samo da smo puno naučili već smo naučili nešto još značajnije: kako učiti. To je jedinstvena zasluga Zapada, to je tajna njegova čudesnog dinamizma: muslimani, budisti, marksisti, astrolozi i slični neće to nikada naučiti. Ali začudo, jednom kada se nauči kako treba učiti, tome se nema što dodati. Gotovo svaki trut može biti "normalan znanstvenik". Znanstvena metoda, kako je Francis Bacon i predvidio, doista reducira "sve sposobnosti na jednu razinu." I zbog toga su sve bitne karakteristike onoga što zovemo filozofijom znanosti uistinu prilično očite i površne. Zato nije čudo što  su ih viktorijanci shvatili. Obična inteligencija, zabavljajući se konkretnim znanstvenim dostignućima koja su postojala do (recimo) 1850., bila je dostatna da ih prozre i da od njih stvori zdravu filozofiju znanosti.

Iz svih tih razloga, kada je riječ o literaturi o znanosti, ne mogu izbjeći zaključak da horror victorianorum, moj, Popperov ili bilo čiji, izvire iz stanovite temeljne lakomislenosti. Mnogo je istine i malo laži  u starim općim mjestima filozofije znanosti. Ona jednostavno traže, kao i sva općepoznata mudrost, da ih se u praksi koristi s mjerom. Naravno, vi ih uvijek možete produbiti, ako  želite, ali netko tko ih želi jednostavno izvrnuti naglavce, kao Popper, otpočetka je osuđen na propast. On će o osnovnim temama jednostavno griješiti, a njegova želja neće biti ništa drugo doli pubertetska potreba za bijegom od znanja i odgovornosti odraslih. I čovjek ere jazza reče u sebi: "Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve". Ali kako mrtvi ne mogu ništa pokopati, a njima je ipak potreban netko da ih pokopa, riječi koje sveti Matej pripisuje Isusu nisu ništa drugo do glupe i neodgovorne.

I:     Teret što čovjeka ere jazza pritišće poput noćne more nisu samo viktorijanske ideje o znanosti: radi se također o teretu akumulirane znanstvene spoznaje. Kad bi mogao, čovjek doba jazza odstranio bi to golemo nasljeđe prošlosti kao i svako drugo: "Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve". On se u svakom slučaju primakao tom idealu više nego što je to ikada ranije bilo moguće. On ne nasljeđuje i ne može nasljediti gotovo ništa od obiteljske tradicije, socijalnog statusa, morala ili religije, i ako želi, može živjeti kao da u prošlosti takve stvari nikada nisu ni postojale. Ali ne može se ponašati kao da nikada nije bilo akumulacije znanstvene spoznaje, jer neće preživjeti ni dvadeset četiri sata ako se u potrazi za hranom, svjetlom, prijevozom, toplinom i svime ostalim ne bude služio plodovima znanstvene spoznaje.

Toga zadnjeg i najneizbježnijeg tereta Popperova nas je filozofija doslovce pokušala lišiti. Ako su dvije teorije podjednake, kaže Popper, bolja je među njima ona koju je lakše opovrgnuti; nije li time podignuta cijena raspoloživosti znanosti (i plastičnih operacija)? Najbolja je ona znanstvena teorija koja nam na najlakši način omogućava da izbjegnemo teret što nam ga vjerovanje može nametnuti: tako kaže naš filozof ere jazza. Isto nam tako doba jazza kaže da je najbolja obiteljska politika ona koja na najlakši način izbjegava terete što nam ih mogu nametnuti naši roditelji i bračni drugovi, ti zastrašujući ostaci prošlosti.

Mnogi su primijetili da se od svih  znanstvenika Popperova filozofija najviše svidjela teorijskim fizičarima. Rijetki su, međutim, primijetili  - premda je to isto tako činjenica - da se ti znanstvenici u doba jazza od drugih razlikuju po svom stupnju lakomislenosti. Za razliku od, recimo, kemičara, oni rado tvrde da nešto, ako nije zabavno - nije fizika; oni vole posuđivati riječi kao što je npr. "kvark" od antiviktorijanskih heroja poput Jamesa Joycea... To bi bez sumnje trebalo objasniti činjenicom da njihov posao nema nikakve veze sa svakodnevnom primjenom i iznimnom začudnošću teorija kojima se stalno moraju zabavljati. No ako sam u pravu kada izvore Popperove filozofije nalazim u horror victorianorumu koji prelazi u tip površnosti karakterističan za doba jazza uopće, onda je time poboljšano objašnjenje poperizma i lakomislenosti teorijskih fizičara. ...m, moj, Popperov ili bilo čiji, izvire iz stanovite temeljne lakomisleno (1/1/80  2/26/89 °Ăpćim mjestima filozofije znanosti. Ona jednostavno traže, kao i sva općepoznata mudr