|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |
|
Komentar o politici filozofije
Zbilja
i kritika. Posvećeno Gaji
Petroviću, Zagreb:
2001. Odsjek za
filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i "Antibarbarus", ur.
Gvozden Flego, Objavljeno
u: Jutarnji
list, 5. 12.
2001., Magazin, Kultura, str. 52, (pod
redakcijskim naslovom: "Praksis
filozofija. Jedino žto je ostalo od hrvatske filozofije") v. takodjer (1998) |
Praksis filozofija
Univerzalizam i
ideologem kulture u novijoj hrvatskoj filozofiji (2001) Notorno je da praksis filozofija, za razliku od tzv. hrvatske nacionalne
filozofije 90-tih, nije bila dio vladajuće nomenklature, nego idejna i
politička disidencija apsolutistički prosvijetljenog socijalizma i kritičar
njegovog birokratskog aparata. S druge strane, za razliku od ondašnje
nacionalno-kulturnjačke opozicije socijalizmu, koja se danas može činiti
liberalnom samo na pozadini tuđmanizma, osobitost praksisovske disidencije je
u tome što je iznosila na vidjelo imanentni rascjep unutar socijalizma kao
modernističkog projekta, denuncirajući njegova konceptualna i politička
proturječja i ideologiju dovršenja povijesti. Upravo to je ono po čemu je
praksis filozofija afirmirala Zagreb i Korčulu kao ethos filozofiranja u
svjetskim razmjerima. Zbornik, posvećen posthumno Gaji Petroviću, samo je
odsjaj značenja filozofije praksis kao filozofskog događaja. Ali
praksis nije ni biser ni kukolj u niski hrvatskih filozofija od sv. Jeronima
do amatera filozofije povijesti Franje Tuđmana, kako to sugeriraju neki
prikazivači koji danas, s različitim pretpostavkama, ili pokušavaju
reducirati praksis na hrvatsku filozofiju (M. Kukoč) ili je pokušavaju
integrirati (L. Veljak) ili samo rehabilitirati (D. Barbarić) u tisućljetnoj
hrvatskoj kulturnoj baštini. U hrvatskoj
filozofiji ne postoji ništa hrvatsko osim praksisa i ništa relevantno
filozofsko osim praksisa. Hrvatska filozofija postoji samo u obliku praksisa. Za
hrvatsku kulturološku osjećajnost u filozofiji ili izvan nje takva je tvrdnja
- koju zastupam javno od 1992. - svakako impertinentna, ona se čini
inkompatibilnom i sa samorazumijevanjem praksisovaca. No, razlozi za takvo
uvjerenje su sljedeći: Prvi i imanentni je taj da je za praksis, a to je
baština njemačkog klasičnog idealizma, praksa filozofije (ili "teorijska
praksa") refleksivno i kritičko "zahvaćanje svoga vremena".
Jednostavnije i sociološkim žargonom rečeno, refleksija svojih društvenih
uvjeta; tumačenje filozofije je sekundaran posao, u funkciji onog prvog.
Drugi i izvanjski, ali ništa manje važan razlog leži u sljedećem: Sva
značajna hrvatska imena u historiji svjetske filozofije i znanosti bili su
Evropejci, "svjetski ljudi", univerzalisti; od njihova hrvatstva,
bilo etničkog bilo regionalnog, ruralnog ili urbanog, nema u njihovim
filozofskim i znanstvenim radovima ni "h", osim dakako u
latiniziranom nadimku "Croata". No, upravo on ih jedino čini
univerzalno „čitljivim“. Stoga, tumačiti danas univerzalistički habitus
hrvatskih filozofskih figura u svjetskoj intelektualnoj povijesti tezom o
kulturnoj pripadnosti Zapadu kao "bitnoj pretpostavci" njihova
filozofskog razvoja (A. Pažanin), nije naprosto samo trivijalno. To je
zamjena teza koja bez misaonog rada pokušava premostiti konceptualnu razliku
između "filozofije" i "kulturne baštine". Akademska
filozofija jeste dio kulture, ali filozofiranje kao izvor filozofije nije
funkcija baštine, ono čak živi od negacije kulture. Otud je teza o kulturnoj
baštini kao "bitnoj pretpostavci" filozofije samo ideološki
motivirano pretumačivanje kulturne povijesti (uključujući i povijest
filozofije i znanosti) za potrebe općeg „nacionalnog projekta“. To je upravo
svođenje filozofije na puki dio kulture (kao što se najbolje vidjelo u
"Matici" početkom 90-tih), a ne podizanje kulture na (navodno viši)
stupanj filozofije. Nacionalna kultura i filozofija su tu jedno te isto.
Otjelovljenje te istosti je nacionalno bogojavljanje filozofije, čiju smo
kapelicu netom dobili s novoosnovanim "Institutom Vlado Gotovac". U
nekim slučajevima pretumačivanja opće kulturne povijesti u nacionalnu, kao
kod Jurja Križanića ili Filipa Vezdina, navodnog "oca hrvatske
indologije", taj je proces poprimio oblike koji odaju karikaturalne
razmjere ideološke korupcije u nišama hrvatskog akademskog pogona. Takav
stupanj sraslosti s aparatom socijalističke države praksisovska filozofska
kultura nije poznavala ni približno; treba se sjetiti samo uloge
"Šuvareve administracije" iz 80-tih, koja je na jednoj strani
stvarala neprijatelja od svoje filozofske kritike da bi na drugoj
favorizirala elitne ustanove nacionalne kulture. U
tome leži objašnjenje okolnosti da univerzalizam hrvatske filozofske baštine
nije nimalo smetao a da ne bi bio institucionaliziran u jednu neskriveno
šovinistički koncipiranu i nelegalno osnovanu instituciju poput
"Hrvatskih studija", ali je zato univerzalizam praksis-filozofije
poslužio kao dovoljan dokaz o protuhrvatskoj naravi praksisa za pogrom
početkom 90-ih. To
proturječje u odnosu prema formama univerzalizma u hrvatskoj filozofiji je,
dakako, samo prividno: Ono što je praksis-filozofiju činilo neprobavljivom za
hrvatsku nacionalističku restauraciju u politici i kulturi, dakle za
civilizacijsku regresiju, nije bio taj univerzalizam - on je upravo
univerzalno nasljeđe hrvatske filozofije i najboljih dijelova njezine kulture
- nego je s novim poretkom ili „demokratskim promjenama“ došla na
naplatu praksisovska kritika nacionalizma u politici i kulturi iz 70-tih i
80-tih. Početkom 90-tih saznali smo, zahvaljujući nositeljima hrvatske
duhovne obnove u filozofiji, da su "pravi duh" i "istina"
te univerzalističke praksisovske kritike hrvatskog nacionalizma u politici
dolazili iz jednog zazornog viška na samoj infrastrukturi hrvatske filozofije
- a to je srpsko etničko porijeklo najznačajnijih praksisovaca. U
tome konačnom "raskrivanju" vidi se da istinski i nerazrješivi
paradoks hrvatske filozofije, onako kako su je zamišljali nacionalno
preporođeni hrvatski filozofi, leži samo u tome da univerzalistički karakter
tradicionalne hrvatske intelektualne baštine, koji upravo nju čini
nehrvatskom, za njih ostaje samo unutarfilozofsko, akademsko pitanje koje su
vjerovali da mogu ignorirati sve dok se taj isti univerzalizam nije prikazao
kao praktičko-filozofsko pitanje, kao njezin neprevladivi realni moment:
naime, kad se univerzalistička hrvatska filozofija pojavila u "tudjem
etničkom" obliku, kroz "tijelo Srbina", postala je strani
agent i nacionalni neprijatelj. Zato prešućivanje univerzalizma u hrvatskoj
filozofskoj baštini ili njegovo svođenje na pripadnost katoličkom kulturnom
univerzumu nije bilo tek ignoriranje, već se prometnulo u patološko poricanje
koje je tražilo i pronašlo sebi primjerenu formu - brutalnost ideološke
čistke kako u filozofskom pogonu tako u svim nišama društva, od Gaje
Petrovića i Milana Kangrge, preko Krleže do lektire za prvašiće i prašine u
našim prozorima. Originalno hrvatski doprinos te kulturne
"revolucije" očituje se u tome što je postigla točno onaj uspjeh
koji se općenito očekuje od svakog ideološkog komesarstva u kulturi, znanosti
i kuharstvu, a taj je puno širih razmjera od samog pogroma na praksis: minirala
je teren protiv svake ne-nacionalističke kritike bilo čega, pa tako i kritike
praksisa. Upravo
ta okolnost je zapriječila uvid u to da je praksis-filozofija u desetak
godina nakon svog političkog poraza sredinom 70-tih, izgubila teorijski
potencijal da bi potom počela gubiti i simboličko značenje kao nositeljica
intelektualne slobode. To je postalo vidljivo polovicom 80-tih, kad se odvio
ne samo definitivni razlaz između zagrebačke i beogradske grupe, nego i
raspad institucija socijalističkog društva, dakle raspad konteksta u kojem je
praksis funkcionirala kao kritika. S raspadanjem društvenog okvira i njegova
je kritika gubila supstancu, s krajem epohe nestala je i njezina refleksija.
Taj se proces mogao očitati u trenutku obnavljanje autoritarne politike u Jugoslaviji
s Miloševićem nakon razdoblja relativnog socijalističkog liberalizma 80-tih:
dok je glavnina beogradskih praksisovaca reagirala na srpski mas-pok
"histerički" (poput hrvatskih nacionalista) prigrlivši novog
autoritarnog subjekta politike, dotle su zagrebački praksisovci reagirali kao
"melankolici" koji su ostali bez prosvijetljenog socijalizma kao
objekta kritike koji ih je održavao; regredirali su u autoironiju (Petrović)
ili u ponavljanje kritike nacionalizma iz 70-tih sve do koncesija nacionalno-liberalnoj
ideologiji kulture (Kangrga). To znači da je praksis, ostavši bez teorijskih
nasljednika koji bi iznijeli smjenu generacija, prestao djelovati kao model
kritičke filozofije u trenutku kad je, da bi filozofski preživio, morao
rekonceptualizirati svoje kritičko mjesto. Ono je izgubljeno upravo s
praksisom, i to je istinski manjak hrvatske "kulture", možda njezin
najveći deficit. |
|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |