|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |
|
Prikaz i kritika
Jean-Claude Milner, Le
périple structural. Figures et paradigme, Paris: Seuil, 2002. 3. program Hrvatskog radija,
emitirano 16. prosinca 2002. |
Strukturalizam
Rekonstrukcija
jedne znanstvene paradigme Jean-Claude Milner filozofski je autor
nepoznat kod nas čak i užoj filozofskoj publici; po užem obrazovanju je
lingvist.[1] No, njegovi radovi
obuhvaćaju filozofski relevantne metalingvističke studije poput Arguments
linguistiques (1973) i napose utjecajni rad iz psihoanalitičke
epistemologije, L'Oevre claire: Lacan, la science et la philosophie (1995). Njegova najnovija knjiga Strukturalno
oplovljenje. Figure i paradigma (Le périple structural. Figures et
paradigme) zbirka je pojedinačnih studija o glavnim nosiocima strukturalizma,
od kojih su samo neke prethodno objavljene zasebno. Metaforički naslov
knjige, "strukturalno oplovljenje", nije toliko zagonetna stilska
figura za privlačenje pažnje čitateljstva koliko simptom cjeline; način
izražavanja je tipičan za lakanovsku školu: metaforičan, eliptičan i aluzivan,
ali ništa manje sadržajno zahtjevan od bilo kojeg stilski neutralnog
filozofskog teksta. Gotovo sve središnje kategorije strukturalizma uvode se i
obrađuju opisno, a koriste tako da izazivaju konotacije. Knjiga je nekomotna,
ne saopćava toliko koliko zahtijeva interes i pokreće dodatne resurse
razumijevanja. Prvi i opsežniji dio knjige analitičkog je
karaktera; obuhvaća studije, često udvostručene, o Saussureu, Benvenisteu,
Dumézilu, Barthesu, Jakobsonu i Lacanu; drugi i kraći dio sastoji se od studije
sintetičkog tipa, koja tek otkriva jedinstveni zajednički projekt ove zbirke:
to je dati ne samo točniju nego i utemeljeniju ideju onoga što se najčećše
neprecizno naziva strukturalizmom, dakle preispitati temeljne figura
teorijskog, istraživačkog i spisateljskog projekta "strukturalizam"
i pružiti sintetički, metaepistemološki prikaz zajedničke paradigme u koju se
upisuju djela pojedinačnih autora, u rasponu od Saussurea do Lacana. Milner polazi od pretpostavke da u
strukturalizmu postoji prepoznatljiva i nezamjenjiva paradigma. To je prije
svega znanstveno-istraživački projekt, čija originalnost nije uvijek bila
shvaćena i čija se važnost, nakon ere poststrukturalizma, sad počinje
procjenjivati retrospektivno. Štoviše, prevlast interesa za poststrukturalizam,
bio on pozitivan ili negativan, donio je sobom štetan zaborav strukturalizma.
Jedna od posljedica takvog razvoja, koju Milner u ovoj svojoj knjizi dotiče
ali ne razlaže dublje, jest i okolnost da povijest teorije znanosti u 20.
stoljeću obilježava jedan malo ispitan i problematiziran kuriozum: to je
nedostatak komunikacije, čak posvemašnje izostajanje međusobnog poznavanja
između francuske epistemologije i američke filozofije i historije znanosti.[2] Tek je recepcija
poststrukturalizma u američkim studijima književnosti 70-ih godina otvorila
uvid u taj zaborav i međusobno ignoriranje teorijskih kultura. No, mimo toga, važno je istaknuti da Milner ne
razlikuje izričito strukturalizam i poststrukturalizam u tim terminima, i
osobito ne uvodi takvu izvanjsku razliku među njima da bi poststrukturalizam
bio neželjena naknadna posljedica i korupcija izvornog projekta kojemu bi se
trebalo vratiti. Status poststrukturalizma je drugačiji, on je kao i
strukturalizam u užem smislu dio šireg misaonog kretanja; razliku među njima
Milner opisuje epistemološkim kategorijama, s jedne strane, kategorijom
znanosti, u smislu teorijske kulture znanstvenog istraživanja, i s druge
strane, kategorijom mnijenja ili dokse, u značenju skupa socijalno-teorijskih
i znanstveno-filozofskih uvjerenja. Termin doksa u ovom kontekstu stoji za
filozofiju, i to onu koju smo navikli zvati poststrukturalizmom ili
postmodernizmom. Središnja ideja i pokretačka nakana
strukturalizma za Milnera glasi: integrirati u područje galileovske znanosti,
koja je izvorno bila vezana samo za područje prirode, one predmete svijeta
koji se smatraju proizvodima kulture, a pri tome nisu
"naturalizirani". Strukturalizam polazi od tradicionalne podjele
sfera svijeta na prirodu i kulturu, ili na predmete dane physei i thesei. To je središnje
mjesto koje ujedno objašnjava i općenito priznati ishodišni i fundirajući
status lingvistike za strukturalizam. Naime, u svojoj strukturalističkoj
verziji, znanost o jeziku bila je početkom 20. stoljeća prva disciplina koja
je sama predstavljala novu paradigmu; njezina posebnost i paradigmatički
karakter proizlazi upravo iz njezinog predmeta, jezika, koji je oduvijek
odlikovao čovjeka u krilu prirode. Epohalni značaj stupanja lingvistike na
mjesto prve znanosti početkom 20. stoljeća sastoji se u tome što je preko nje
iznova stavljena na raspravu ne samo antička opozicija physis-thesis, nego i
sve njezine moderne inačice - priroda-konvencija, priroda-povijest,
priroda-kultura itd. Strukturalizam je dakle nastupio kao visoko inovativna
teorija; novost pristupa zahvatila je najprije sam pojam galileovske
znanosti, potom teoriju empirijske znanosti, da bi na kraju, iako s nešto
kašnjenja, zahvatila i ontologiju. Prema Milnerovom prikazu, imenom
strukturalizma obično se objedinjuju dvije pojave koje on smatra bitno
različitima. Idejno-povijesno gledano, to je, s jedne strane, istraživački
program koji su krajem 20-tih godina do kraja 60-tih godina 20. stoljeća
razvili predstavnici znanosti u striktnom smislu riječi; obilježava ga određeni
broj hipoteza i tvrdnji, a dovršava se 1968. godine. S druge strane, Milner
razlikuje tzv. "kretanje dokse", skup društvenoteorijskih i
metaepistemoloških uvjerenja, koji pored glavnih nosilaca istraživačkog
projekta okuplja i druga, katkad blještava imena, poput Michela Foucaulta,
koja mu, međutim, ne pripadaju. O ovom drugom aspektu, koji obično nazivamo
poststrukturalizmom, autor govori malo, iako ga smatra značajnim i možda
posljednjim francuskim intelektualnim pokretom koji je istovremeno i u
svjetskim razmjerima utjecao na najrazličitija područja, na humanističke
znanost, umjetnost, književnost, filozofiju. No, interes Milnerove knjige
nije ni široko zahvaćan opis strukturalističkog pokreta niti prikaz povijesti
utjecaja, hermeneutička Wirkungsgeschichte; u tu svrhu on izričito
upućuje na druga novija djela[3]; autorov interes
je iznova uspostaviti specifični istraživački projekt strukturalizma i napose
posebni odnos koji je strukturalizam razvio prema znanostima. Poslije
pionirskog pothvata posvjedočenog u zbirci radova pod naslovom Što je
strukturalizam iz 1968[4], to za Milnera
središnje pitanje odnosa strukturalizma i znanosti, zapravo više nije bilo
postavljeno ili su, s vremenom, linije interesa bile pomaknute, osobito u
smjeru teorije književnosti i kulturnih studija. U prilog Milnerovoj tezi
govori rana kritika Frederica Jamesona na račun strukturalizma.[5] O
post-strukturalističkoj perspektivi pomaknutih linija interesa za
strukturalizam iz današnje perspektive možda najbolje svjedoči rani američki
zbornik materijala s konferencije pod naslovom "Jezici kritike i
znanosti o čovjeku" iz 1966. godine[6]. No,
prevladavajući utjecaj poststrukturalizma na recepciju strukturalizma vidljiv
je već posve u dvije najpoznatije kritike napisane u kontinentalnoj, točnije,
njemačkoj tradiciji, u Što je neostrukturalizam?, Manfreda Franka,
i u Filozofskom diskursu moderne Jürgena Habermasa.[7] U čemu je radikalna osebujnost strukturalizma?
Milner polazi od sljedećeg stava: istraživački program strukturalizma ne
postoji prije svojih subjekata; oni ga nisu zatekli, već pronašli, i to putem
odluke koja je uvijek bila pojedinačna, s više ili manje teorijske sreće i u
različitim svjetsko-povijesnim okolnostima prve polovice 20. stoljeća, sve do
točka od koje će, prema Milneru, prevagnuti "pokret dokse", tj.
postmodernizam, da bi se znanstveno-istraživački program strukturalizma
završio točno 1968. Što se tiče rasporeda građe u Milnerovoj
knjizi, svi prikazani autori upisuju se u strukturalističku paradigmu, ali
nisu prikazani svi pripadnici programa. Osobito je uočljiv jedan nedostatak:
Milner ne obrađuje zasebno poziciju Claude Lévi-Straussa, premda sam ističe
da su njegova djela od središnje važnosti za definiciju i razvoj
strukturalističke paradigme. Razlog tome izostavljanju je, prema riječima
samog autora, jedino vlastita inkompetencija u polju etnologije; svi obrađeni
autori su filolozi ili lingvisti. Za razliku od Lévi-Straussa, Michel
Foucault nije zastupljen iz posve drugih razloga, premda je i sam javno
odavao priznanje istraživačkom projektu i katkad ostavljao dojam da se poziva
na njega. Suprotno tome, Milner upisuje Foucaulta u konstelaciju dokse, a ne
u znanstveni program. Razlog tome je očigledan: cezura koju njegovo djelo
unosi naprama galileovskoj znanstvenoj paradigmi strukturalizma je takva da
ono nalazi svoju koherenciju u sustavu posve različitih hipoteza. Dublju raspravu o izvanjskoj povijesti odnosa
strukturalizma kao znanstvenog programa i filozofije kao dokse nudi kratko
poglavlje pod naslovom "Konstalacija subjekata", umetnuto između
prvog, analitičkog, i drugog, sintetičkog dijela knjige. Uzaludno je pitati
po čemu se prepoznaje strukturalizam, kao što čini Deleuze.[8] To je pitanje koje
postavlja jedino doksa, tj. oni koji sudjeluju u njoj. Za odnos strukturalističke
znanosti i mnijenja odlučujući je, po Milneru, odnos između nosilaca
istraživačkog projekta i Sartrea, točnije, strukturalističko odbijanje poziva
na revoluciju kao konačno rješenje epistemičke situacije istraživačkih
subjekata. Za objašnjenje toga konflikta Milner poseže za
notornim Platonovim mitom, odnosno parabolom pećine: nosioci
strukturalističkog projekta ostaju vjerni epistemičkoj i egzistencijalnoj
situaciji pećine, iz jednog jedinog fundamentalnog razloga - ne postoji
oslobađajući i sverješavajući izlaz iz pećine prema Suncu. Ideja subjekta
koji ne samo da se oslobađa nego zna istinu i spoznaje, lažna je
konstelacija; umjesto toga, istraživački projekti moraju prihvatiti pećinsku
situaciju kao svoj status. Tek tada se shvaća u kojem smislu je lingvistika
postala prva među pećinskim znanostima, ona iz koje su potekle sve ostale:
jezik i govor čine upravo primarni materijal pećinskih okova u kojima
obitavaju subjekti. Pećina kao jezična tamnica ili nemogućnost izlaženja
izvan jezika čini ono realno o kojemu je Platon, htio ili ne htio,
ispripovijedao svoju alegoriju. No, obrnuto gledano, upravo se sredstvo
sužanjstva pokazuje kao jedino raspoloživo sredstvo istinskog znanja:
priznanjem da ne postoji izlazak iz pećine ka transcendentnom Suncu potvrđuje
se da je pećina u cjelini osvjetljena, pod uvjetom da se u njoj ostane.
Lingvistika je bila znanost koja je dokazala ono o čemu ni jedna druga
znanost prije 20. stoljeća nije imala nikakvu ideju: srušila je naslijeđene
barijere između prirode i običaja, dokazala da je galileovska znanost o
jeziku moguća i da je, polazeći od nje, bilo moguće podvesti cjelokupno
carstvo običaja (obreda, mitova, književnosti, naracije, načina oblačenja
itd.) pod znanost. No, da bi nova jezična znanost sama postala materijalno
moguća i metodološki legitimna, morala je sama sebi nametnuti korištenje
pećinskih struktura. Metafora stoji za strukturalne metodološke procedure.
Lanci kojima su okovani subjekti, postaju metode otkrivanja; zatvorenost u
strukturi postaje oslobađanje misli. Strukturalna revolucija ne tiče se samo
organizacije legitimnih znanja, ona je odbacila napose politički platonizam
filozofije koji nitko nije prepoznavao kao takav: sartreovski platonizam
revolucije kao konačnog oslobođenja subjekta za izravno gledanje sunca. Odatle potječe rašireno mnijenje o
kontrarevolucionarnosti strukturalizma, i ništa od ozbiljnosti istraživačkog
programa, koju je strukturalizam posjedovao, nije se više moglo čuti od 1968.
nadalje, utoliko manje što se ni lingvistika više nije pozivala na
strukturalizam i utoliko manje što se militantna institucionalna ljevica,
oličena u francuskoj komunističkoj partiji, pozivala na njega još samo u
svrhu čiste i jednostavne moći, kao na svoje teorijsko opravdanje. Došlo je
do raspada konstelacije, opći projekt je ustupio mjesto posebnostima. Od
zaokreta 68., svako od velikih imena strukturalizma otvoreno se uzimalo
izuzeto od ostalih. Upravo to je sada postalo Milnerovo polazište za
rekonstrukciju istraživačke paradigme strukturalizma. Ako prvi dio knjige
čini prikaz zvijezda, velikih imena, koja su oduvijek bila tu, drugi dio
knjige zauzima teorijska analiza skupa pretpostavki koje čine strukturalizam
istraživačkom paradigmom. Posebno težište toga teorijsko-sintetičkog
dijela knjige čini Milnerova analiza modela galileovske znanosti u značenju
novovjekovne znanstvene paradigme i njezine razlike naprama antičkom
shvaćanju znanosti. Premda pisana više eliptičnim nego običnim jezikom
znanstvene proze, ove su malobrojne stranice antologijske u novijoj
literaturi. U kratkim potezima one ujedno objašnjavaju i razloge za
reaktualizaciju antičke, dakle predgalileovske znanstvene paradigme u
znanstveno-filozofskim refleksijama početkom 20. stoljeća: dok je antička
filozofija znanosti počivala na dihotomiji physei-thesei, a termin za
prirodu, physis, označavao kaotičan, nesređen, teorijski neiscrpiv
i neznanstven svijet predmeta, dotle je u novovjekovnoj znanosti priroda,
sada pod latinskim terminom natura, postala korelat znanosti
koja, sa svoje strane, nije ništa drugo do teorija tehnike. Galileovska ili
novovjekovna znanost je empirijska i matematizirana, to znači, ona je
instrumentarij za ispitivanje realnog i aritmetička ili geometrijska metoda
njegova prikazivanja. Da bi ono empirijsko bilo matematizirano, ono mora biti
shvatljivo pomoću instrumenata, koji su u svojoj koncepciji i realizaciji i
sami homogeni sa znanošću kojoj služe. Empirijska i matematizirana, moderna
znanost je također instrumentalna i iskoristiva. To pretpostavlja da ona od samog
svog rođenja održava sustavan, a ne samo slučajan odnos sa tehnikom. Status prirode kao objekta znanosti i status
oka, tog prirodnog ljudskog sredstva spoznavanja kao izvornog i
privilegiranog empirijskog instrumenta, iz temelja je promijenjen u galileovskoj
znanosti. Priroda kao objekt znanosti samo je mreža zakona i odredbi, lišena
svake supstancije koja bi se dala kontemplirati; sve kvalitete su sustavno
uklonjene i nadomještene matematiziranim formulama, koje se smatraju
referencijalno istovrijednima. Obrnuto gledano, sve što se dade
matematizirati postaje mogući objekt znanosti, a da nije nužno postaviti
nikakvu hipotezu o njegovoj supstanciji: znanost zahtijeva matematizaciju
objekta, ali ne zahtijeva da objekt ima matematičku bit, tj. da bude vječan i
savršen, kako je vjerovala antička znanost. Naprotiv, pomoću matematizacije
znanost sada pokušava pojmiti upravo ono što je drugačije na njemu od njega
samog - empirijsko, kontingentno, ponovljivo i vremenito. Isto tako,
Galilejeve naočari nisu usavršavanje oka u njegovoj spoznajnoj nadmoći, kao u
Platonovu Timeju, nego obezvređuju oko do statusa pukog dodatka
optičkim instrumentima. Oko znanstvenika nije više pozvano da promatra
prirodu, nego instrumente: samo instrumenti zahvaćaju prirodu, ali oni je ne
promatraju, oni je ne vide, ne opažaju. Ono što nije predmet prirodne znanosti nije ni
priroda. Posljedica toga je gubitak cijele jedne realnosti. Običaj potječe od
čovjeka i ujedno ga razlikuje od životinje i prirode u cjelini. Čovjek ne postoji
bez običaja, ni pojedinačno ni skupno. Pretpostaviti da ne postoji
galileovska znanost o običajima (dakle o modusu bitka thesei), znači smatrati
da ne postoji galileovska znanost o čovjeku. Sukladna tome je druga teza: ako
postoje znanosti o čovjeku, one nisu galileovske, a to znači da nisu znanosti
u pravom smislu, što opet znači da su znanosti samo u nepravom ili prenesenom
smislu. Posljedica toga je naturalizacija ili naturalno opredmećenje čovjeka,
prevođenje modusa svijeta thesei u modus physei. To je situacija znanstvenog duha zapadne
tradicije kakva je zatečena početkom 20. stoljeća; u njoj su postojale dvije
mogućnosti: ili će se sačuvati galileovsko određenje znanosti i izmijeniti
granice modusa physei tako da mu se doda ono što je prethodno pripadalo
modusu thesei; ili će se pak izmijeniti sama definicija znanosti
i dopustiti da se njezino ime protegne na preneseno značenje, tj. odustati od
galileovske definicije znanosti. Strukturalizam je intervenirao u tu
alternativu ponudivši rješenje koje dovodi u pitanje samu tu dilemu: svojim
učenjem i svojom praksom pokazao je da čitave površine onoga što se oduvijek
pripisivalo modusu thesei moglo postati objekt znanosti u galileovskom
smislu riječi, a da pri tome - i u tome leži osobita novost - svijet predmeta
thesei ne bude naturaliziran. Štoviše, privilegirani objekti dokazivanja su
oni koji su do tada činili razliku između čovjeka i prirode: jezik, srodstva,
ženidbene veze, mitovi, priče, kuharstvo, odjeća, nakit itd., ali vrlo brzo i
središnje ontološke i logičke kategorije - identitet, jedinstvo, bitak,
nužnost i kontingencija. Način na koji je strukturalizam redefinirao
identitet stvari doveo je iz temelja u pitanje epistemološku teoriju
tradicionalne filozofije. Osobitu važnost Milner pridajue činjenici da
je strukturalistički program zapravo preuzeo i riješio problem koji je
postojao već za znanosti početkom 19. stoljeća. To je spoznaja da se ljudi,
upravo utoliko što se radikalno razlikuju od prirode i zbog samih odnosa koje
uspostavljaju među sobom, dakle u prostoru ljudske slobode koji je otkrilo
prosvljetiteljstvo, slijede ista ona anonimna i postojana ograničenja, isto
tako nužna i neponištiva poput zakona prirode, a variraju po mjestu ili dobu
poput običaja. To je potvrdila politička ekonomija, ali ništa manje i
etnologija, sociologija ili lingvistika. Sjećamo se da je osobito
komparativna filologija otkrila jednu inačicu toga fenomena i opisala ga u
kategorijama zakona: to su fonetski zakoni indoevropskih jezika u moru
kontingencija i posebnosti jezika svijeta. No, fenomen nužnosti, povezane s
mjesnom i vremenskom varijabilnošću, obrađen je u znanostima 19. stoljeća
samo područno i ostao je nezamijećen u svojoj univerzalnosti. Prema tome, osnovicu strukturalističkog
programa čini naslijeđe problema humanističkih znanosti 19. stoljeća; od njih
je napravljen skup afirmacija koje tvore osnovu za pet velikih polaznih teza
strukturalizma: Prvo, nužnost fenomena danih u modusu thesei jednaka je nužnosti
prirodnih fenomena, iako podrazumijeva kontingenciju vezanu za mjesto i
vrijeme. Drugo, nužnost modusa thesei mora postati predmet
znanosti po sebi i za sebe; ona dobiva ime "strukture". Treće, sve
manifestacije nužnosti posjeduju zajedničke moguće crte jedne zajedničke
metode; od svih nužnosti u modusu thesei, najbolje analizirana i ona
koja u najvećoj mjeri reprezentira otvorenost modalnog paradoksa jest nužnost
jezika; znanost o jeziku igra posebnu ulogu. Četvrto, nužnost modusa thesei može biti objekt
znanosti samo pod izričitim uvjetom da ne bude tretirana kao fragment
physisa. Peto, ne postavlja se nikakakva hipoteza o porijeklu nužnosti modusa
thesei, materijalnom ili ne, niti o njezinoj konstituciji, progresivnoj ili
trenutnoj. No, da bi se ispunio strukturalistički program
stvaranja galileovske znanosti o objektima u modusu thesei, ta znanost mora
biti ne samo empirijska nego i matematizirana. U toj zadaći je strukturalizam
ujedno izvršio i implicitnu kritiku tradicionalnog koncepta egzaktne
znanosti. Matematizacija znanosti ne podrazumijeva ni aritmetiku, ni algebru,
ni geometriju, ni teoriju skupova, ni metamatematiku, pa čak niti matematičku
logiku ili bilo što od onoga što bi matematičari u striktnom smislu riječi
priznali kao matematiku. Istina je da se poneki segment matematike pokazao
prikladnim, kao primjerice teorija permutacijskih skupina kod Lévi-Straussa[9], ali takva
primjena nije ni nužna ni dovoljna. Za temeljnu značajku, koja je smatrana
nužnom i dovoljnom za matematizaciju znanosti, Milner uzima "slijepo
rukovanje slovima" ili čista doslovnost: slova su postavljena bez
supstancijalne definicije; postavljena su pravila koja određuju što je
dozvoljeno činiti sa slovima, a što ne; na toj osnovi moguća su izvođenja s
kojima se mogu korelirati empirijske predikacije. Upravo tu formulaciju
središnje teze strukturalizma Milner nalazi i kod Jacquesa Lacana, deset
godina nakon izlaska Lévi-Straussove Strukturalne antropologije: "sve to
iskazuje se u jednom znanstvenom nizu, polazeći od onog trenutka u kojem
postoji znanost o jeziku koja je isto tako utemeljena i isto tako pouzdana
kao i fizika".[10] Iz toga čvorišta Milner izvodi sve daljnje,
unutrašnje i izvanjske razvojne linije strukturalizma kao znanstvenog
pokreta, ne zanemarujući pri tome i biografske aspekte kao što je osobito
susret Lévi-Straussa i Jakobsona u New Yorku. Daljnje težište ovog
sistematskog prikaza jest uski odnos marksizma i strukturalizma koji se
prelama s jedne strane kroz Lévi-Straussovu kritiku Sartrea i, s druge strane,
kroz filozofiju Luisa Althussera. Za razliku od uvriježenog mišljenja o
bliskosti dviju filozofija, koju je reklamirao i sam Althusser, Milner smatra
da se radi o istovjetnim teorijskim programima. U razloge za to ovdje više
nećemo ulaziti. Umjesto toga, zaključno treba primijetiti da
Milner nigdje u svojoj knjizi - osim u naslovu - ne tematizira i ne obrazlaže
pojam paradigme, koji je središnja i noseća kategorija ove metaepistemološke
studije. Posljedica toga je stanovita evazivnost toga pojma, koja doduše u
znanstveno-filozofskoj literaturi nije nikakva iznimka nego gotovo pravilo.
Neodređenost se očituje s jedne strane u tome što se termin paradigma javlja
u nekoliko značenja, jednom kao primjer ili ilustracija za nešto heterogeno,
drugi put u značenju primjerka ili modela nečega, što je moment homogenog
odnosa. To su u ovoj Milnerovoj knjizi neanalizirane platoničke konotacije
pojma paradigma. Suvremeno značenje termina stupa u igru tamo gdje Milner
govori o znanosti o jeziku kao paradigmi strukturalizma, dakle o pojedinačnoj
znanosti kao primjerku ili uzorku strukturalističkog istraživačkog projekta.
No, njegova analiza ne prelazi to značenje koje ujedno već jest moderno, ali
je još uvijek platoničko i nužno platoničko. Ono u sebi odražava neanaliziranu
i netematiziranu pretpostavku homogenosti kao temeljne crte strukturalizma s
obzirom, s jedne strane, na model galileovske znanosti, i s druge strane, s
obzirom na metodološku homogenost samog strukturalizma u hipotezi o nužnosti
objekata znanosti koji su thesei. Nadalje, eksplikacija modernog značenja
pojma paradigme kao metaepistemološke kategorije izbjegnuta je prethodnim
manevrom - izbacivanjem Foucaulta iz univerzuma stukturalizma, a time i
njegova koncepta episteme.[11] Umjesto toga, čini
se da Milner prešutno pretpostavlja kuhnovski pojam paradigme kao skupa
teorijskih pretpostavki, istraživačkih i eksperimentalnih postupaka i
rezultata.[12] Taj pojam
paradigme ograničen je na polje uže znanstvene kulture nasuprot polju
ideologije i običnog mnijenja, ali je, paradoksalno, daleko manje određen od
Foucaultove episteme. Upravo to nerazlikovanje moglo bi biti pravi razlog i
izvor Milnerova rigidnog, ali nedovoljno obrazloženog odvajanja
strukturalizma kao znanstveno-istraživačkog programa od njegovih post-strukturalističkih
filozofskih posljedica, koje on naziva gibanjem dokse. Premda čak i
intuitivno možemo prihvatiti razlikovanje između znanosti i mnijenja, nejasan
pojam paradigme ne pridonosi održanju jasnoće razlikovanja. Pojam episteme i
dvostruko osigurani kriterij razlikovanja znanosti od neznanstvenih oblika
mišljenja unutar polja episteme kod Foucaulta (specijalizacija i stupanj
formalizacije) čine se primjerenijim instrumentarijem za zahvaćanje pojave
strukturalizma nego što to može uvriježeni pojam historijske paradigme, koji
je toliko neodređen da je postao neoperativan i na kraju napušten u
historijskoj epistemologiji i prije nego što je uspio ispuniti zadaću da
objasni nastanak i funkcioniranje znanosti. Ipak, kako god stajalo s
Foucaultom u odnosu na strukturalizam, Milnerova knjiga pruža instruktivnu
rekonstrukciju epistemološke revolucije strukturalizma u njegovu temeljnom
segmentu koji čini lingvistika. Tamnica jezika je svjetlija nego što se čini. |
|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |